Joy, SAD, 2015., biografska drama, 124 minute |
---|
Redatelj: David O. Russell |
Uloge: Jennifer Lawrence, Robert De Niro, Bradley Cooper, Edgar Ramirez, Diane Ladd, Virginia Madsen, Isabella Rossellini, Dascha Polanco, Elisabeth Röhm |
Dankinja / The Danish Girl, Velika Britanija / SAD / Belgija / Danska / Njemačka, 119 minuta |
---|
Redatelj: Tom Hooper |
Uloge: Eddie Redmayne, Alicia Vikander, Matthias Schoenaerts, Amber Heard, Ben Whishaw, Sebastian Koch |
Ako niste znali da žena može imati glavu za biznis čak i kad ima tijelo za grijeh, David O. Russell je tu da vas podsjeti da je Zemlja okrugla. Ako niste znali da su i transseksualci ljudi, niste sami jer je Tom Hooper snimio cijeli film o transseksualnoj osobi koja je svedena samo na predzadnje slovo u akronimu LGBTQ.
Russellova „Joy“ i Hooperova „Dankinja“ zlosretni su, jedva gledljivi, umnogome uvredljivi, ali i istinski fascinantni pokazni primjeri oscarovskog krivolova. Oba filma naoko imaju sve karakteristike poželjne za Akademijinu naklonost. Istinite priče. Zvjezdani ansambli. Fizičke transformacije. Izolirani protagonisti „u borbi s cijelim svijetom“. Histerični monolozi stvoreni za poluminutne isječke kojima se predstavljaju glumačke nominacije. Eksplicitna pornografija kostima, šminke i frizura. Jako važne teme koje korespondiraju s aktualnim društvenim trenutkom. Sve je tu, no imati sve najčešće znači imati previše, a nemati dovoljno. „Dankinja“ i „Joy“ kolabiraju pod teretom neutaživih ambicija svojih častohlepnih redatelja, a da tehnički nikad nisu ni zaživjele jer ovo nisu organski plodovi strasti i nadahnuća: ovo su impersonalne simulacije derivirane iz algoritma za generiranje tradicionalnih oscarovskih klišeja i općih mjesta, fascinantne utoliko što frapantno nalikuju pravim filmovima iza kojih stoje pravi ljudi.
A šteta, jer ovo su stvarno mogli – trebali! – biti dobri pravi filmovi.
„Joy“ ima priču o našoj suvremenici Joy Mangano koja je izumila Miracle Mop i obogatila se kao pionirka televizijske prodaje. David O. Russell mogao nas je oduševiti trijumfalnim prikazom upornosti jedne „obične“ žene koja je pokorila svijet svojom inteligencijom i upornošću, no on ne snima filmove za raju, već za Akademiju pa je priču o jednoj izuzetnoj ženi prenapuhao u feminističku alegoriju o vrijednosti žene u muškom svijetu. Legitiman izbor. Za, recimo, Pedra Almodóvara. Russell to jednostavno nema u sebi.
Za njega je feminizam isto što i MOST, Kardashianke ili izbjeglička kriza – aktualna tema dana koja se obrađuje dok je vruća i „klikabilna“, a ne čitava svjetonazorska filozofija i, važnije od toga, konzistentna životna praksa. „Joy“ započinje natpisom „Nadahnuto istinitim pričama odvažnih žena, navlastito jedne od njih“ čime sasvim nehotice, definitivno u najboljoj namjeri, odmah iskazuje svoj pokroviteljski stav prema temi koji s razvojem radnje agresivno prerasta u potpunu ignoranciju. Feminizam u interpretaciji Davida O. Russella zapravo je onanija nad ljepotom, karizmom i glumačkom snagom Jennifer Lawrence koja u svakom kadru – veselila se, tugovala, pobjeđivala ili gubila – izgleda senzacionalno, kao prava holivudska superzvijezda što već ionako znamo da jest. No, kako bi nam na plastičan (vulgaran, neinformiran,zapravo šovinistički) način dočarao njezin trnoviti put do uspjeha, nakrcao je film galerijom stereotipnih antagonista čija diznijevska jednodimenzionalnost poništava empatiju koju instinktivno osjećamo za naslovnu junakinju i, na političkoj razini, vrijeđa svakog iskonskog gorljivog feminista poput potpisnika ovih redova. Njezini muški antagonisti, naime, samo su dobrodušni nekompetentni neznalice koji jednostavno ne znaju bolje.
Žene su, pak:
Isabella Rossellini zapravo (loše) glumi Pepeljuginu maćehu, Elisabeth Röhm patetično preglumljuje Pepeljuginu ljubomornu polusestru (koju je Russell doslovno izmislio za potrebe dodatne dramatizacije Pepeljuginih muka), Diane Ladd je naoko požrtvovna divna Pepeljugina baka koja je zapravo stroj za ispaljivanje ispraznih poruka ohrabrenja, Dascha Polanco je Pepeljugina najbolja prijateljica i baš ništa drugo, a Virginia Madsen je Pepeljugina nezainteresirana majka koja cijeli film doslovno nepomično leži u krevetu i gleda sapunice.
Joy Mangano je u takvoj konstelaciji samo Pepeljuga koja će do kraja filma postati kraljica (to nam postane jasno kad uzme škare u ruke i trijumfalno si odreže kosu, jer… Žene?) i mi bismo na nju trebali biti ponosni, sretni zbog nje i nadahnuti da preuzmemo vlastite živote i karijere u svoje ruke, no – ma koliko ovaj film bio snimljen prema istinitoj priči – na kraju svega ovo je samo loše ispričana i svjetonazorski zapravo reakcionarna ženska bajka za ženske žene kakvima ih kratkovidno vidi David O. Russell.
„Dankinja“, pak… Uh. Ne, jednostavno ne. „Dankinja“ je najpokroviteljskija, najgluplja, najšuplja, najispraznija, najagresivnije uvredljiva LGBTQ priča koju sam ikad gledao na bilo kakvom ekranu.
Štošta bi se ovdje dalo napisati o prijezira vrijednom prekrajanju fakata iz biografije glavnih junakinja (Gerda Wegener, nećete to doznati u ovoj ekranizaciji, bila je ponosna biseksualka koja je prema svim izvještajima bila potpuna i bezrezervna podrška svojoj Lili na putu tranzicije i samorealizacije, a ne uplakana izgubljenica kojoj „NEDOSTAJE MUŠKARAC ZA KOJEG SAM SE UDALA!!!“ pa utjehu traži u njegovom najboljem prijatelju iz djetinjstva: NE! NE! TISUĆU PUTA NE!!!), nepodnošljivoj i krajnje uvredljivoj interpretaciji Eddieja Redmaynea koji je Lili utjelovio kao klupko manirizama i glumačkih tikova bez ikakve osobnosti osim djetinjasto preglumljivane želje da se šminka i nosi haljine i bude prava žena (ma što to značilo) što u konačnici rezultira – ponovno ta riječ – uvredljivim izjednačavanjem transseksualnosti i transvestizma, ili o grandomanski ispraznoj režiji u kojoj je od glazbe preko kostima i šminke do scenografije sve nametljivo i pretjerano, a za priču potpuno, potpunu beskorisno. Štošta bi se o ovoj uvredljivoj oscarovskoj navlakuši dalo napisati, ali „jebite se“ će biti sasvim dovoljno.
„Dankinja“ (1/10), „Joy“ (3/10), u prosjeku nimalo dovoljnih (2/10). I sve psovke.
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
4 Comments