Najbolja reklama za dijetu ikad snimljena

• Tweet
• Pin It

Je li nepristojno na osnovi nečije javne odnosno profesionalne persone zaključivati o kakvoj se osobi privatno radi? Vrlo vjerojatno jest, ali ja si ne mogu pomoći da ne pomislim da je Matthew McConaughey i ispred i iza kamere jedno nepodnošljivo pretenciozno glumatalo. Pogledajmo samo njegov pompozni, usiljeni govor zahvale nekidan na Oskarima, stoput iritantniji čak i od svih onih egzaltiranih glumica koje su kroz godine svojim bilo iskrenim bilo fejkerskim suzama zalijevale oskarovski podij. Pa onda onaj njegov urnebesno preglumljeni, ali hvala bogu kratkotrajni Mark Hanna u „Vuku s Wall Streeta“, da ne idemo dalje u prošlost…

Činjenica je da čovjek ima talenta, i to pozamašno, ali je isto tako notorno da ga je vrlo brzo počeo rasipati na najgoru moguću rom-kom konfekciju. I to ne neku legitimnu šarmantnu Hugh Grant rom-kom varijantu, nego onu preljigavu i prekičastu a ubitačno neinventivnu a la „The Wedding Planner“ ili „Kako se riješiti frajera u 10 dana“. Ako je još pritom bilo prilike da se digne majica i pokaže zavidni six pack i godinama biti primarno sex simbol a tek eventualno sekundarno glumac tim bolje, i to je sve isto ljudski razumljivo – riječima jednog i jedinog Ilije Čvorovića „…mlad si, ‘oćeš da jedeš, ‘oćeš da jebeš, a to košta…“. Razumljivo da, ali ne i lako oprostivo, bar ne iz „umjetničkog“ rakursa.

No, sad je eto nastupio McConnasiance, kako je to fino skovala internetska (obavještajna) zajednica – McConaughey se zadnjih godina vratio iz manekena u glumce i opet rastura kao na počecima karijere, primjerice u sjajnom Zemeckisovom „Kontaktu“. Svaka čast, no mene još uvijek nije pridobio (natrag). Pogotovo ne ulogom u „Dobrim dilerima iz Dallasa“, koja zaista jest spektakularna u smislu fizičke transformacije, ali ne i u pogledu karakterne. Čini se da je fakat odličan u „True Detective“, ali neka ta presuda pričeka još koji dan i finale prve sezone.

Osim toga, film koji se uz „12 godina ropstva“ i „Gravitaciju“ sa svoja tri Oskara (uz McConaugheya i Leta, o kojem više nešto kasnije, još i make up & zurka) apsolutno može smatrati velikim pobjednikom ovogodišnje dodjele nije više od obične, generičke, malo bolje disease of the week TV dramice s indie štihom i fizičkom transformacijom poznatog glumca koja ju je eto izdigla u neočekivanog oskarovskog kandidata. Radi se o „istinitoj priči“ (navodnike ću objasniti kasnije) o Ronu Woodroofu (McConaughey), električaru iz Teksasa, inače sitnom varalici i zgubidanu s rodea, koji loče, šmrče, kara sve što se kreće i ponosi se svojom homofobijom, a koji sazna da boluje od AIDSa i da mu je bolest već debelo uznapredovala te da nema više od kojih mjesec dana života. Vrijeme radnje je sredina ’80-ih i medicina još uvijek tapka u mraku po pitanju terapija i bilo kakvih lijekova za HIV i AIDS.

I sad Woodroof onemoćao i sluđen simptomima koji su sve očitiji, a još uvijek „obogaćen“ alkoholnim parama i narko razboritošću, kreće u borbu za svoj život. Prvi neprijatelj je bolnička administracija koja ne daje pacijentima lijekove koji nisu dobili federalno odobrenje (procedura za to traje godinama), pa se Woodroof onakav jedva živ nekako dovuče do Meksika gdje je farmakološka situacija znatno liberalnija. Kad se malo oporavi i stane na noge, vraća se u Teksas s torbom punom pripravaka, koji nisu zabranjeni, ali nisu bogami ni legalni i polako počinje organizirati svoju dilersku mrežu. Desna ruka mu postaje također od AIDSa oboljeli transseksualac Rayon (Leto), a prijateljsko lice je i mlada doktorica Saks (Garner). Ubrzo Woodroof pronađe pobjedničku šemu – osnuje klub u kojem članovi plaćaju članarinu (400 dolara mjesečno), a pripravke onda dobivaju „besplatno“ i mic po mic postaje ozbiljan biznismen kojeg put odvede i do Tokija i Amsterdama. Usput mu se, naravno, i srce „pozlati“ i polako prestaje na svoje mušterije, odnosno članove kluba gledati s gađenjem.

So far, so good – jest da je priča marvelovski nategnuta, ali ako je istinita što da se radi. Ali čekaj malo – sad bi mi trebali popušiti da se jedan primitivni jebivjetar s rodea, homofob, narkos, svejeb i varalica preko noći pretvorio u forbesovskog biznismena, doktora kužista nobelovskog ranga i samaritanca, sveca spasitelja lokalne gay zajednice? To malo podsjeća na onog Eastwoodovog rasističkog kretena iz „Gran Torina“ koji se odjednom iz naci mrguda pretvori u branitelja manjina (i to u poodmakloj životnoj dobi kad je ljudski stvor najmanje podložan bilo kakvoj mjeni!). Ljudi su kao dobri i samo im treba dati šansu? Jesu kurac. Ili možda smrtonosna bolest izvlači najbolje i iz najgorih? Mo’š mislit… No, recimo da popušimo tu foru, ipak je film snimljen prema istinitim događajima. Ali što ćemo onda sa svim onim svjedocima koji kažu da je stvarni Woodroof bio otvoreno biseksualan i da shodno tome naravno nije bio nikakav homofob? No, eto scenaristi su si uzeli tu sitnu umjetničku slobodu valjda zato da film ne bi upao u gay nišu već da bi pokazao da se AIDS ne događa samo „njima“ (što je uzgred, notorna činjenica koju priznaju i gej-hejteri već dobrih frtalj stoljeća), ili pak da su i homofobi tamo negdje u dubini svoje duše dragi ljudi? Možda, ali takav karakterni falsifikat onda debelo dovodi u pitanje manje više sve što smo u filmu vidjeli a što je ionako već u startu krajnje suspektno. I kad ne bi znali za tu olako prenebregnutu sitnicu Woodroofove bisksualnosti, priča bi bila totalno neuvjerljiva, a ovako ispada i poprilično bedasta.

Sad kad smo to sve istovarili, treba reći i da tu svoju nategnutu bajku kanadski, točnije kvebečki redatelj Jean-Marc Vallée (režirao je inače sjajnu kostimirku „The Young Victoria“ plus par hvaljenih filmova na francuskom koje nisam gledao) izlaže relativno pregledno i dosta dinamično te da mu u strogo filmskom smislu nema većih zamjerki. McConaughey je solidan, ali nema tu neke velike glumačke bravure, samo šokantna činjenica da je čovjek koji je dobar dio života proveo u teretani i pod kvarc mašinom sebe za ljubav „umjetnosti“ doveo do ruba izgubivši četvrtinu svoje tjelesne težine (s 83 kg pao je na 62!) i da je nesebično stavio na pladanj svoju višestruku titulu najseksi frajera u vasioni poružnivši se do neprepoznatljivosti. Za Oskara je to i više nego dovoljno. Nešto je bolji ponosni osvajač statue za najboljeg sporednog glumca, Jared Leto (taj je pak izgubio 14 kila i spao na svega 52!), ali je i njegova uloga manja, konciznija i bolje napisana. Obojica su uvjerljivi, i ako ništa drugo apsolutno zaslužuju priznanje za svojoj dosadašnji rad, ali ne mogu baš reći da sam ovdje ostao paf njihovom glumačkom virtuoznošću koliko dijetalnim metodama.

I tako je taj mali, gledljivi ali krajnje predvidljivi i na žalost sasvim lažni filmić uzeo doma tri Oskara, što je tri više od nenadjebivog Scorseseovog remek-djela, kao i sjajnih, širokih & dubokih, sasvim životnih „Nebraske” i „Philomene“. Pa brate i neka je, to mu je uostalom, kao i njegovim laureatima vjerojatno i bio jedini cilj… (NAJISPLATIVIJA DIJETA U POVIJESTI?  6/10)

• Tweet
• Pin It