Tatica se vratio i propao u hrvatskim kinima
| Tatica se vratio / Daddy's Home, SAD, 2015., komedija, 96 minuta |
|---|
| Režija: Sean Anders |
| Uloge: Will Ferrell, Mark Wahlberg, Linda Cardellini, Thomas Haden Church, Hannibal Buress, Bobby Cannavale, John Cena, Scarlett Estevez, Owen Wilder Vaccaro (djeca) |
Iz ledenog doba komedije odjednom smo se našli u nekakvoj čudnoj renesansi, jer ih neko vrijeme po kinima uopće nije bilo a sad su navalile sa svih strana. Toliko je to uzelo maha da su se čak i inače skandinavski ozbiljni, suzdržani Hrvati ohrabrili u kina istovremeno pustiti čak dvije domaće komedije od kojih je jednu u kinima vidjelo respektabilnih 54 soma ljudi („Narodni heroj Ljlijan Vidić“), a drugu također nezanemarivih 12 („Život je truba“). Posljednjih par tjedana kod nas je apsolutni vladar box office-a bio bezvezni „Dirty Grandpa“ (63.170 gledatelja u dva i pol tjedna prikazivanja!), a prošli tjedan su u domaćim kinima otvorile još dvije komedije koje su prošle značajno slabije od „Djedice“.
Jedna od njih je „50 nijansi crne“ o kojoj kod Nemilosrdnih Gadova nećete čitati, kao ni o „klasiku“ kojeg parodira, ali zato hoćete o bilo čemu što izbace Adam Sandler i pogotovo Will Ferrell. Odmah treba reći, „Tatica“ je uz sve svoje mane značajno bolja komedija od „Djedice“, što još uvijek ne znači da je bogzna kako smiješna ili pametna. Zanimljivo je da je „Tatica“ kod nas nas izgleda flopnuo (nešto preko 6 i pol soma gledatelja u tjedan i pol), dok je globalno uzeo fine pare (229 milijuna U$D na uloženih 50) pa se nitko neće čuditi ako iz njega krenu cijediti franšizu. S druge strane, hrvatski hit „Djedica“ je u svjetskim kinima prošao značajno slabije – dosad je uzeo tek 33 milje dolara (koštao je doduše skromnih 11 i pol) i ne može se ni približno smatrati uspješnim.
Čemu dakle čitava ova litanija s brojkama? Možda brijem, možda sam u radikalno u krivu, ali čini mi se interesantnim da su hrvatski kino gledatelji (koji inače dosta „poslušno“ slijede globalne trendove) u tolikom broju nahrupili na jednu vulgarnu, obscenu, anarhoidnu (i pritom dosta promašenu) komediju, a u širokom luku zaobišli jednu drugu, značajno manje prostu i nemjerljivo više obiteljski orijentiranu (i kao što rekoh, značajno duhovitiju) a sve to u jeku nezapamćenog konzervativnog džihada koji se upravo zahuktava pred našim očima. No, ostavimo to sociolozima, ne sumnjam da i među njima ima netko dovoljno dokon da analizira socio-politički kontekst domaćeg kino tržišta i ulogu filmova Willa Ferrella u njemu.
Elem, naš vrijedni Willy ovdje igra uštogljenog, plačipičkastog Brada, u biti dobricu i privrženog obiteljskog čovjeka iz predgrađa, požrtvovnog očuha dvoje klinaca koje je u njihov brak donijela njegova supruga Sara (Cardellini). Brad je oduvijek htio biti otac, ali svoje djece ne može imati pa se jako trudi oko Sarine i sav ustreperi kad ga oni uopće primjete. Taman kad stvari krenu nabolje za Brada i klinci ga malo pomalo počinju prihvaćati, u grad se vraća njihov biološki otac, šarmantni jebivjetar Dusty (Wahlberg) protiv kojeg Brad nema nikakve šanse. Tu sad krene očekivano, predvidljivo nadjebavanje njih dvojice u borbi za pažnju dvoje klinaca, no scenaristi i redatelj Sean Anders (režirao urnebesni Sandlerov toliko-loš-da-je-dobar moderni klasik „That’s My Boy“) stvari ipak ne odvedu preko granice crnjaka i u smjeru općeg rata ostavši ipak koliko toliko dobroćudni (dapače, prema kraju i otvoreno sentimentalni). Ne zaboravimo, ipak je ovo „roba“ za cijelu obitelj.
Međutim, pitanje svih pitanja kod komedije je kao i uvijek – je li to brate smiješno? Pa i ne baš, možda malo, umjereno, povremeno… Problem možda najviše leži u tome što glavna zvijezda filma, dokazani komičar Will Ferrell ovdje igra ulogu koja je većinu filma skoro pa ozbiljna, gotovo dramska i tek povremeno skrene u ono njegovo poznato kreveljenje (koje meni nimalo ne smeta, dapače), dok skoro svi oko njega imaju klasične komedijske role, od Wahlberga, preko Thomasa Haden Churcha (taj igra Bradovog šefa na radio stanici koja svira smooth jazz – zgodna epizodica koja dodatno podcrtava kakav je Brad beznadni geek) do kratke epizode Bobbya Cannavalea ili pak donekle smiješne ali potpuno besmislene pojave meni slabo poznatog stand-up komičara Hannibala Buressa.
Uglavnom, „Tatica“ može proći, nije loš, nije ni bogzna kako dobar, ako zalutate na njega nećete se previše buniti, a ako ne, niste ništa bitno propustili. U navali aktualnih „rodbinskih“ komedija plasirao se na drugo mjesto, značajno ispred bezveznog „Djedice“, ali i debelo iza, sad se tek vidi koliko zapravo uspjelih „Sestara“. (6/10)
Foto/video: Paramount Pictures
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
