Dva Vlaja u velom mistu

• Tweet
• Pin It

Ne bi bilo dobro kada bi dugačak popis međunarodnih nagrada koje su u proteklih nekoliko tjedana u domovinu unijeli Zrinko Ogresta i Krsto Papić poslužio kao lakirovka za loše stanje hrvatske kinematografije. O njemu bolje od kritičkih tekstova i gledateljske recepcije govori pretjerano ushićenje kritičara kad se na platnima konačno pojavi neki film koji ne vrijeđa inteligenciju, te estetske i moralne civilizacijske dosege. Dobar primjer za to je televizijski film Ognjena Sviličića “Da mi je biti morski pas” koji je poput mnogih njegovih filmskih prethodnika tehnološki napumpan na kino format, kako bi ispunio programsku prazninu Hrvatskog nacionalnog filmskog festivala u Puli, a onda zahvaljujući dobrom prijemu publike i kritike, te mnoštvu nagrada među kojima je i nagrada kritike Oktavijan za najbolji prošlogodišnji film, stigao i u redovitu kino distribuciju. Riječ je uistinu o simpatičnom i duhovitom djelcu, no poznavajući Sviličića, mogu zamisliti kako se negdje ironično smijulji nad nebuloznim kritičarskim pretjerivanjima u kojima se njegov film uspoređuje s Golikovim “Tko pjeva, zlo ne misli” ili nad bedastim frazetinama o autentičnoj hrvatskoj komediji, jasno distingviranoj od srpskog i češkog humornog diskursa.

“Da mi je biti morski pas” mozaična je komedija jedne splitske noći u koju se s brda spuštaju dvojica vlaja (Vedran Mlikota i Josip Zovko) u potrazi za curama. Istovremeno, mladić Ive (Elvis Bošnjak), rezigniran otkazom koji je dobio u pivovari nakon što je pomiješao pivo s tonikom, provodi pijanu noć s usamljenom konceptualnom umjetnicom (Edita Majić) dok njegova trudna žena (Bruna Bebić-Tudor) obilazi kafiće u potrazi za njim. Sviličićeve ambicije nisu velike, no one koje si je postavio, korektno je i ispunio. Sviličić majstorski i s mnogo duha hvata lokalna obilježja mentaliteta koji se miješaju u Splitu, primitivnih, ali dobroćudnih vlaja, napirlitanih “lajona”, neshvaćenih umjetnika, splitskih šminkera, malomištanskih ridikula, lokalnih tajkuna i tzv. običnih ljudi iz susjedstva. Stavljajući ih u karakteristične situacije, Sviličić ih prikazuje s dobrohotnim podsmjehom i razumijevanjem karakterističnim za splitsku humoresku. Iako ljubavne pustolovine dvojice vlaja sredinom filma postaju redundantne, pa u prvi plan ulazi dramski potentniji odnos izmedju Ive, slikarice i njegove žene, u posljednjoj trećini filma Sviličić uspijeva prebaciti u višu brzinu i duhovito zaključiti vlašku epizodu.

Snimljen u redakciji dramskog programa, film je lišen sastojaka poput seksa i droge koji se čine gotovo nezaobilaznima za tematizaciju ovakvog predloška, no Sviličiću valja priznati da je i bez njih uspio napraviti film koji se ne doima sterilno poput većine programa proizašlog iz te redakcije. Šarm “Morskog psa” krije se i u ležerno i uvjerljivo napisanim dijalektalnim dijalozima koji omogućuju cijeloj glumačkoj ekipi da se razigra, pa je u glumačkom sektoru teško pronaći slabo mjesto. Ipak, priliku je najbolje iskoristila Edita Majić koja je u maloj ulozi slikarice uspjela otići korak dalje od nadahnute karikature i napraviti dramski i psihološki složen lik. Autentičnost je postignuta i duhovitim izborom glazbene kulise kojom dominira pjesma splitske grupe Metak kojoj film duguje i naslov, te prastari hitovi Olivera Dragojevića. Dojmljiva pomaknuta noćna atmosfera u dobroj je mjeri zasluga fotografije Vedrana Šamanovića, no prebacivanje s 16 milimetarskog formata na 35-icu rezultiralo je povremenim fotografskim neujednačenostima, čak i unutar iste scene, i tako donekle pokvarilo dojam o ovom zanimljivom snimatelju.

Time se zapravo vraćamo na početak teksta, jer mnogobrojne kvalitete Sviličićeva filma prebacivanjem u kino format umanjene se, dok su mane uvećane. Koliko se god trudili, teško je sakriti činjenicu da je “Morski pas” u prvom redu televizijski film, kako po ambiciji, tako i izvedbeno, stoga bi kino distribucija mogla uroditi i neželjenim posljedicama po autora. Da je Sviličić planirao snimiti kino film, zasigurno bi se više potrudio oko dramske razvedenosti fabule, a i redateljska izvedba sigurno bi bila zahtjevnija i efektnija. Brzlopletost televizijske proizvodnje, naime, rijetko kad dopušta razrađenije mizanscenske zahvate i ambicioznije raskadriravanje sekvenci, pa će Sviličić za svoje redateljsko dokazivanje ipak trebati pričekati na pravi kino film. “Da mi je biti morski pas” u svakom je slučaju ohrabrujuća predigra i dobro došlo osvježenje uštogljenom hrvatskom filmu. (DEČKO KOJI OBEĆAVA 7/10)

Obzor, 1999.

• Tweet
• Pin It