Horor godine stvarno je užasan. Užasno loš.

• Tweet
• Pin It

„Čak možda i ne bude loš“, tim me rječima bodrio NG Runjić kad sam spomenuo da baš krećem na „The Conjuring“, a to mi je otprilike i bila ideja vodilja. Već dugo nisam gledao pristojan horor, a ovaj kroz trailere pokazuje zavidnu estetsku kultiviranost, pri tome respektiram i impresivan komercijalni rezultat – snimljen s budžetom od svega 20ak milijuna dolara, film je u svjetskoj distribuciji do sada prikupio 260 milijuna dolara i pokazao kako za veliki biznis ne treba nužno uložiti stotine milijuna dolara. Uglavnom, „Prizivanja“ su do nas stigla s titulom najuspješnijeg i najboljeg horora godine pa mi se činilo da vrijedi potrošiti dva sata i provjeriti ima li što novoga u svijetu strave i užasa. Ali, krivo mi se činilo.

Forte filma jest pozivanje na istinitost priče (iz 70ih godina), navodno najteži slučaj bračnog para Lorraine i Eda Warrena, samozvanih demonologa kojih se moguće sjećate iz slučaja Amityville, kojim su se proslavili sedamdesetih godina. Warrenovi su doista postojali i sasvim dobro živjeli od 10.000 slučajeva koje su u karijeri imali prilike proučavati, a jedan od njih bio je i ovaj kojim se bave „Prizivanja“. Doduše, meni kao totalnome laiku u demonologiji, sve se to čini isto, ako ste gledali „Amityville“ znate više manje sve o opsjednutim kućama. Barem sam tako mislio dok nisam čuo odgovor na pitanje koje netko iz obitelji Perron, koju bez ikakvog razloga tlači demon u njihovoj novoj kući, uputi Warrenovima: „Zašto mi ne bismo iselili i pričekali dok vi ne očistite kuću od demona?“, pitaju naivci želeći se jeftino izvući. Ali neće moći ove noći jer, kako će stručno objasniti Ed Warren, „demoni su ponekad kao žvakaća guma na koju stanete i zatim je nosite svuda sa sobom“. Opa, u tome grmu leži zec. Moderni demoni, ljepljivi ko žvakaća, u modernom hororu. Toga se ne bih sjetio sve da mi sto demona noćima lupa rajnglama po tavanu, no zato su tu braća blizanci Chad i Carey Hayes koji već pišu nastavak ove uzbudljive priče o ukletoj kući i kaugumi, i uopće ne treba sumnjati da će ponovno biti riječ o posve istinitim događajima. Majke im.

Negdje pri kraju te gungule u kojoj jedna sasvim simpatična obitelj, Perronovi, traži pomoć od druge sasvim antipatične, lažne i patetične obitelji, Warrenovih, jer ih nešto nevidljivo zlostavlja u vlastitoj kući, zatekao sam se kako pobrajam sve klišeje koje je do tada uspio u film ubaciti redatelj James Wan: prejako našminkana dječja lutka, opsjednuta kuća, vrata koja se sama otvaraju i zatvaraju, škripanje, lupanje, šum vjetra i brojni drugi scary zvukovi, podrum pun paučine, snijeg na televizoru, plahte na vjetru, ormar za kojega sumnjamo da krije čudovišta, uznemireni pas, muzička kutija, mjesečarenje, djevojčice u dugim spavaćicama pastelnih boja, križevi, svećenici, egzorcizam, donji rakursi, subjektivni kadrovi, drhtava kamera, satovi koji staju u određeno vrijeme, glas koji ne bude snimljen na magnetofonsku vrpcu…. i nisam još stigao do kraja kad eto i ničim izazvane navale ptica. Tad sam drugi put tijekom filma shvatio zašto je ovo tako uspješan i moderan film – zato što računa na moderne gledatelje koji su od horora gledali tek  „Paranormalno“, i još k tome misle da je i „Sumrak saga“ horor. Samo njima je moguće prodati ovakav derivat derivata pod original. Budući da je James Wan („Slagalica strave“) doista izuzetno kompetentan režiser, te neobično vješt u građenju jezive atmosfere i poigravanju živcima gledatelja, vjerujem da su se djeca usrala od straha, no „Prizivanja“ stvarno nisu ništa više od kolekcije starih štoseva, svojevrsni horor tematski  park u kojemu možete pronaći sve, od „Amityvillea“ i „Poltergeista“ do „Egzorcista“.

I sve to sasvim lišeno bilo kakvog postmodernog odnosa prema vlastitom djelu, makar natruhe humora ili ironije, ali zato garnirano i ozbiljno plasiranim teorijskim pasusima („opsjednutost možemo podijeliti u tri faze: pojavljivanje, teror i opsjedanje“) te dakako ekstenzivnim katoličkim dociranjem („Bog nas je spojio s razlogom“, često ponavljaju Warrenovi prije nego što se dohvate biblije, raspela i latinske gramatike, osnovnih alata svakog egzorcista koji drži do sebe).

Ono čime James Wan stvara prednost u odnosu na ostatak recentne horor ponude jest vrlo kultivirani, klasični vizualni prosede, jako dobar tajming i virtuoznost u radu s kamerom, stoga ne čudi da je nagrađen prekomandom na „Fast & Furious 7“, film značajno većeg budžeta koji vapi za redateljskim osvježenjem. Ukoliko uspije još malko pogurati ovu franšizu, vjerojatno neće dugo proći da ga vidimo i u redateljskom stolcu nekog od visokobudžetnih blockbustera A klase, no ne vjerujem da ćemo ikada dočekati bilo kakav njegov značajniji autorski touch. Rječju, idealan holivudski predradnik.

Sam film pak profitira i od pametnog castinga u kojem je najjača karika Vera Farmiga kao Lorraine Warren, dobri su oboje odraslih Perronovih, Lily Taylor i Ron Livingston, dok je Patrick Wilson kao Ed Warren ispao patetična karikatura sa smiješnim zulufima, tupastim pogledom i stajlingom kakav furaju još samo aktivisti udruge U ime obitelji.

„Većina horor filmova su upravo to“, rekao je jednom irski književnik Brendan Francis, a filmu koji nije ništa drugo doli derivat svih horor filmova koje ste ikad vidjeli (naravno, pod uvjetom da ste ih vidjeli više od četiri), ta dosjetka itekako dobro pristaje. (NAPROSTO UŽASNO 3/10)

• Tweet
• Pin It