‘Ni heroj, ni zločinac, samo Amerikanac’
| Citizenfour, SAD, V. Britanija, Njemačka, 2014., dokumentarni, 114 minuta |
|---|
| Režija: Laura Poitras |
| Sudionici: Edward Snowden, Glenn Greenwald, William Binney, Jacob Appelbaum |
Tako je u jednom od mnogih intervjua koje je dao svjetskim medijima svoju ulogu u najvećem zviždačkom skandalu u povijesti SAD-a još od Watergatea opisao Edward Snowden. Za one koji su zadnje dvije godine živjeli na svjetioniku bez internetske veze i TV signala, radi se o bivšem CIA-inom sistem administratoru koji je u lipnju 2013. odlučio pustiti u javnost dokumente o nezakonitom prisluškivanju građana koje već godinama vrlo sistematično i elaborirano provode SAD zajedno sa svojim strateškim partnerima Velikom Britanijom, Kanadom i Australijom. On je za to znao jer je bio dio sustava, točnije radio je za NSA (National Security Agency), američku vladinu obavještajnu agenciju čiji je službeni zadatak da ‘nadzire i analizira komunikaciju u državi ali i u inozemstvu’. U ovom slučaju to je uključivalo pristup svoj telefonskoj i internet komunikaciji svih građana SAD-a neovisno o tome da li postoji sumnja da bi mogli biti teroristi. Što se tiče inozemstva, prisluškivano je 35 svjetskih lidera, uključujući vrlo ljutu Angelu Merkel koja je izjavila da je ‘špijuniranje među prijateljima nedopustivo’. To je naravno ne sprečava da danas žustro agitira za to da Hrvatska nadgradnju svoje telekomunikacijske mreže prepusti Deutsche Telekomu…
Snowdenova garaža kod Key Bridgea bio je hotel Mira u Hong Kongu, a Woodward i Bernstein su u ovom slučaju bili Guardianov američki kolumnist Glenn Greenwald i redateljica dokumentaraca Laura Poitras. Njih je izabrao sam Snowden zbog minulog rada na području otkrivanja nepodopština američke vlade. Za razliku od Williama Marka Felta Sr., koji je svoj identitet ‘Dubokog grla’ javnosti otkrio 30 godina nakon incidenta, Snowden je izdržao samo tri dana nakon što je Greenwald počeo objavljivati dokumente. U filmu tvrdi da mu je od početka bila namjera da izađe van sa svojim pravim imenom i prezimenom kako bi potaknuo i druge zviždače na akciju. Zato je i pristao na snimanje „Citizenfour“ (ime filma predstavlja pseudonim koji je Snowden koristio kad se mailom javljao Poitrasovoj) koji prati osam dana njegovog boravka u hongkonškom hotelu.
„Citizenfour“, inače dobitnik ovogodišnjeg Oscara za najbolji dugometražni dokumentarac, tipičan je primjer filma koji se bavi važnom temom, ali u osnovi baš i ne funkcionira kao cjelovito djelo, a kamoli napeti triler kako je očito zamišljen. Problema je više, a najvidljiviji su u dramaturgiji filma koja bi se najblaže mogla karakterizirati kaotičnom.
Film počinje s redateljičinom prepiskom sa Citizenfourom koja je prezentirana preko ispisivanja poruka na tamnom ekranu. Nju prekidaju kadrovi prirode i društva koji djeluju kao da su nasumično skinuti s interneta. Onda kreće koloplet snimaka s konferencija, suđenja i intervjua koji bi nas trebali uvesti u ‘napetu’ priču.
Centralni dio filma sastavljen je od Snowdenovih hotelskih razgovora s Poitrasovom i Greenwaldom koji se većinom svode na gomile detalja o tehnologiji prisluškivanja nerazumljivih i gotovo završenom studentu telekomunikacija na FER-u. Tu su i duga lamentiranja o strategiji objavljivanja dokumenata kao i nešto Snowdenovih objašnjavanja osobnih razloga za svoje poteze, koji zbog njegove prilične hladnoće i autističnosti ne postižu emocionalni efekt kod gledatelja. Neke generalne napetosti također nema, jer svi znamo kako se priča odvila.
„Citizenfour“ oživi u svega nekoliko scena u njegovoj drugoj polovici. Radi se o trenucima kad kamera (da ne kažemo redateljica) nijemo promatra Snowdena kako lagano poljuljanog samoopouzdanja preispituje svoju odluku i očito razmišlja o njenim posljedicama i neizvjesnoj budućnosti. No, budući da se radi o ‘napetom trileru’ pažnja se vrlo brzo vraća na novi niz zamornih isječaka iz televizijskih vijesti, sudskih procesa i razgovora o tehničkim detaljima. Druženje sa Snowdenom grubo se prekida kad on mora pobjeći iz Hong Konga. (Amerikanci su ga naravno proglasili nacionalnim izdajnikom, a on je morao zbrisati u Moskvu gdje se i danas skriva.) Redateljica ga više ne može pratiti i prisiljena je završiti film kako je i počela. S ispisivanjem sadržaja njihovih mailova po ekranu, usmenim prepričavanjem događaja i intervjuima s popratnim akterima.
Ukratko, „Citizenfour“ ostavlja dojam nemušto skrpanog djela o filmski ne baš zanimljivom liku koji je, eto, napravio nešto što će zadužiti čovječanstvo. Svjetioničar s početka teksta naučit će svašta zanimljivo iz „Citizenfoura“. Nama ostalima ovo je samo povremeno zanimljiv dokument onoga što već odavno znamo i vjerojatno najdosadniji hongkonški triler koji smo ikad gledali. (5,5/10)
Foto/video: Praxis Films
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
