„Kapetan Phillips“ i početak kraja modernog piratstva

• Tweet
• Pin It

Prije nekih mjesec dana brodarski je svijet napokon mogao odahnuti – jedan od najpoznatijih somalijskih pirata Mohamed Abdi Hassan objavio je urbi et orbi povlačenje iz biznisa. Izgleda da je, nakon osam dobrih godina prošla konjunktura pa ni piratstvo više nije što je bilo, a razlog su po svoj prilici pojačani sigurnosni mehanizmi i vojna prisutnost u međunarodnim vodama oko Somalije. Stoga će se čuveni pirat, zaslužan za dvije najprofitabilnije otmice brodova u novijoj povijesti (Sirius Star i MV Faina), ubuduće posvetiti uređivanju vrta i unucima, a tko će ga znati, možda i dionicama brodarskih kompanija. Jer treba ipak nekako uložiti i oploditi zarađeno, a nije to mali novac, budući da je za svaku od spomenute dvije velike otmice Hassan izvukao otkupninu od tri milijuna dolara.

S obzirom da prosječna zarada u Somaliji iznosi tek nešto više od 600 dolara godišnje, dok čak i zadnji potrčko u piratskoj družini od jedne otmice zaradi 10.000 dolara, nije čudno da prilikom regrutacije u piratsku posadu nastane gužva slična kao pred američkim tvornicama u vrijeme Velike depresije. I to zorno prikazuje redatelj Paul Greengrass u jednom od ranih prizora filma „Kapetan Phillips“, iz kojega se sasvim dobro može razumjeti fenomen piratstva novog doba.

No, „Kapetan Phillips“ zapravo uopće nije film o piratima i njihovom biznis modelu, već u prvom redu o jednom jedinom čovjeku, ovom iz naslova. Kapetan Richard Phillips doista je bio žrtvom otmice somalijskih pirata 2009. godine, a zbog činjenice da je bila riječ o američkom brodu (navodno pirati vrlo pomno biraju brodove, a ako nalete na afrički ili indijski odmah ih kao besperspektivne oslobode) te da je došlo do intervencije američke vojska i Navy SEALS, taj je slučaj postao svjetska medijska senzacija, a bogme i početak krize modernog piratstva. No, to je iznimka, a ne pravilo, u većini ostalih otmica dolazi do pregovora o otkupnini na način kako studiozno prikazuje hvaljeni prošlogodišnji danski film „Otmica“ Tobiasa Lindholma. I sa strane pirata i sa strane vlasnika brodarske kompanije, to je samo biznis, poslovni pregovori kao i svaki drugi. No, problem je što su između te dvije strane obično ljudi, njih nekolicina, obično desetak ili dvadeset, dok je ovaj put igrom slučaja otet samo kapetan.

Phillipsa upoznajemo u par uvodnih prizora, uglavnom kroz vožnju autom sa suprugom od obiteljske kuće u Vermontu do aerodroma tijekom koje izražavaju strahove kako će se njihova djeca snaći u svijetu koji se tako brzo mijenja i postaje sve zahtjevniji. U sljedećoj sceni Phillips se u luci u Omanu ukrcava na brod Maersk Alabama, rutinski pozdravlja posadu i priprema plan puta. Kreću rutom uz somalijsku obalu čuvenu po piratskim napadima pa je zabrinut za sigurnost i naređuje vježbu piratskog napada, no usred nje zapaze dva čamca koja ih slijede. Povećana brzina i promjene smjera broda koji u kombinaciji stvaraju veće valove te problemi s motorom na jednom čamcu dovode do odustajanja pirata, no već sljedećeg dana jedan se čamac s četvoricom Somalijaca vraća. Ovaj put niti ubrzanje niti vodeni šmrkovi ne uspijevaju zaustaviti pirate predvođene mršavim ali odlučnim Museom (Barkhad Abdi) da se popnu na brod. I dok se posada skriva u strojarnici Phillips pokušava otezati, no u toj igri mačke i miša završava sam s četvoricom napadača u zatvorenom čamcu za spašavanje kojim se otmičari pokušavaju domoći somalijske obale ne odustajući od zahtjeva za otkupninom u zamjenu za Phillipsa.

Režiser Paul Greengrass poznat je po interesu za stvarne događaje, kao u filmovima „United 93“ i „Bloody Sunday“, i korištenju kamere iz ruke kojom vješto postiže gotovo dokumentaristički štih. Istovremeno, njegove filmove, poput drugog i trećeg nastavka franšize o Jasonu Bourneu, odlikuje stilska elegancija i sposobnost kreiranja suspensa kakvim se malo tko od današnjih filmaša može pohvaliti. A „Kapetan Phillips“ kao da sintetizira sve te Greengrassove vrline, atraktivan stil, dokumentarističku vjernost i napetost. Kamera iz ruke danas je postala obaveznim znakom raspoznavanja svakog filmaša koji želi upozoriti na vlastitu umjetničku ambiciju, a za to po svoj prilici možemo zahvaliti danskim Dogmašima koji su sredinom devedesetih zabranili stativ i umjetnu rasvjetu. No, za razliku od brojnih kolega kojima je kamera iz ruke tek stilsko paradiranje, kod Greengrassa je ona uvijek u funkciji naracije, on njome ne šara bez veze kako bi stvarao ugođaj, već usprkos klimavom kadru nevjerojatno precizno hvata najzanimljivija zbivanja. Jednostavnije rečeno, Greengrass ne afektira i ne mulja, već radi film jednako za sebe i za druge, što je zanimljivo njemu, zanimljivo je i gledatelju. I zbog toga svih 134 minute „Kapetana Phillipsa“ odgledate a da niti jednom ne provjerite koliko je sati. Osobno mi je draži prvi dio filma u kojem svjedočimo napadima pirata na Alabamu, zatim i njihovom nadigravanju na samom brodu, no i drugi dio filma sveden na mali prostor zatvorenog čamca te na paralelne pripreme američke mornarice za intervenciju impresivan je na svoj način.

I sad je već red spomenuti Toma Hanksa koji ove godine obilježava dvadesetu godišnjicu od svog prvog od dva uzastopna Oscara (za „Philadelphiju“), a lako bi se moglo dogoditi da proslavu začini trećim kipićem. Uloga kapetana Phillipsa doduše ne iziskuje velike ni atraktivne monologe, ali Hanks je uspio vrlo uvjerljivo dočarati jednog sasvim običnog, gotovo dosadnog čovjeka, koji nije želio iskočiti iz rutine, niti postati junak, a ipak je stjecajem okolnosti upravo to morao postati. Američke kritike nadmeću se u izboru epiteta i hvalospjeva na račun Hanksove glume pa iako baš i ne mogu podijeliti toliki entuzijazam, činjenica jest da je Hanks nakon duljeg vremena napravio jako dobru i ozbiljnu ulogu koja je itekako doprinijela ukupnom dojmu i uspjehu filma.

Iako je Greengrassov film u prvom redu film o jednom čovjeku, Somalijci ipak nisu svedeni na ulogu Indijanaca iz ranih vesterna, dakle utjelovljenje čistog zla, odnosno prirodnu nepogodu, čak štoviše njihovi su postupci jasno motivirani (it’s only business), a likovi individualizirani i nimalo demonizirani. Prolaze čak i bolje nego u već spomenutom danskom filmu u kojemu na kraju jedan pirat bez ikakvog povoda ubija člana posade. Za razliku od danskog slučaja, između Musea i Phillipsa postoji obostrano razumijevanje i poštovanje, a na trenutke, primjerice kad konstatiraju da svatko ima svog šefa – čak i solidarnost. U filmu koji govori o ljudima stiješnjenima između dva suprotstavljena no podjednako beskrupulozna poslovna modela to je i više nego što bismo mogli očekivati. (YO HO HO 8/10)

• Tweet
• Pin It