Kad političari vole mlado meso
| Eskort djevojka / Call Girl, Švedska, 2012., triler, 140 minuta |
|---|
| Režija: Mikael Marcimain |
| Uloge: Sofia Kermyr, Simon J. Berger, Josefin Asplund, Pernilla August, Anders Beckman, Sven Nordin |
Slično onako kako su nam „1001 noć“,„Sulejman Veličanstveni“ ili „Djevojka zvana Feriha“ otkrile da postoji snažna i bogata turska televizijska industrija, ma što mislili o njezinoj estetici, tako u posljednjih nekoliko godina jedan drugi segment publike otkriva skandinavsku kinematografiju (koja se pak nastavlja na bum skandinavske književnosti). Serije „Borgen“, „Wallander“ i „Ubojstvo“ već su čvrsto pustili korijenje u domaćem TV programu pa ne čudi da sve češće i u kinima imamo prilike gledati pretežno danske i švedske naslove – šteta što „Kon-Tiki“, ovogodišnji kandidat za Oscara i najskuplji film u povijesti norveške kinematografije nije stigao do kina. No, zato je stigla „Eskort djevojka“, jedna od najjačih prošlogodišnjih švedskih produkcija, na festivalu u Torontu nagrađena od Međunarodnog udruženja kritičara FIPRESCI.
Film je prošle godine u Švedskoj izazvao pravi skandal budući da aludira na to da je švedski premijer Olof Palme, kasnije ubijen u atentatu, koristio usluge maloljetnih prostitutki. Iako ne spominje imena, riječ je o dobro poznatom slučaju iz 70ih godina u kojem je madam Doris Hope osuđena za organizaciju lanca prostitucije. Ne samo što su njezini klijenti bili i političari iz vrha vlasti, već su postojale i osnovane sumnje da su neke djevojke bile maloljetne, no ni to kao ni navodno Palmeovo plaćanje maloljetnica nije nikad dokazano.
Film prati priču 14-godišnje djevojke Iris (Sofia Karemyr) koju majka, nakon što više puta pobjegne od kuće, smješta u dom za maloljetnice, no Iris s lakoćom nalazi načina da noći provodi izvan doma te upoznaje Dagmar, ženu koja stoji na čelu lanca prostitucije u čijim uslugama uživaju i tzv. stupovi društva. Najveća vrlina filma upravo je minuciozan prikaz metodologije kojom Dagmar navlači djevojke, čini ih ovisnima o lakoj zaradi, kasnije ako je potrebno i o narkoticima, te zatim uspostavlja autoritet i kontrolu nad njima. Paralelno s pričom o Iris, pratimo i policijsku istragu lanca prostitucije u kojoj istražitelj nailazi na brojne prepreke koje uglavnom stižu iz političkog vrha, od onih koji su i sami korisnici usluga Dagmarinih djevojaka.
„Eskort djevojka“ u osnovi se pridržava uspješnog koncepta skandinavskih serija u kojima se klasični krimi zapleti usko isprepliću s politikom, a posebno je omiljeno zbivanja smještati uslijed izbornih kampanja, što je i ovdje slučaj. Taj televizijski prosede osjeća se i u ovom filmu, što ne čudi budući da je redatelj Mikael Marcimain do sada uglavnom radio na televiziji, između ostalog i na seriji „Wallander“, dok se na filmu okušao tek kao režiser druge ekipe holivudskog trilera „Dečko, dama, kralj, špijun“, koji je režirao Tomas Alfredson, trenutno prvo ime švedske kinematografije. No, problem „Eskort djevojke“ nije televizijski prosede, već distancirana pripovjedačka perspektiva koja ne izaziva gledateljev emotivni angažman. Priča o Iris i Dagmar je zanimljiva, zastrašujuća i odvratna, no imam dojam da je njezin potencijal ipak veći od onog koji je Marcimain iz nje uspio izvući. Još je veća mana drugi dio filma koji prati policijsku istragu, a koji je zapravo prilično trom, ne uvijek razgovjetan i sve u svemu uglavnom narušava ritam filma, iako bi trebao imati sasvim suprotnu funkciju, stvarati dinamiku i kreirati napetost. Za film koji traje skoro dva i pol sata to baš i nije mali problem.
Ono što, međutim, fascinira u pristupu jest redateljska diskrecija, naime ne sjećam se da sam ikad gledao film o prostituciji koji ovako smjerno zaobilazi eksploatacijsku razinu teme i tako pažljivo izbjegava podilaziti strastima, kao što je ovdje slučaj: u vrijeme u kojem se i televizijske prime time serije nadmeću koja će imati provokantniju seksualnu scenu, gotovo potpuni izostanak eksplicitnijih erotskih prizora koji nisu presudni za razumijevanje priče u filmu koji se bavi prostitucijom iznenađuje. To pak ne znači da je film čedan ili stidljiv, već da je prostitucija maloljetnika pregnjusna stvar da bi redatelj riskirao makar i na trenutak njome rajcati gledatelje.
Iako je filmska priča sazdana oko djevojčice Iris, lik kojeg ćete mnogo duže pamtiti definitivno je Dagmar, monstruozna baba koja s lakoćom hendla i kurve i političare, a i sama se tu i tamo stavi u promet. E sad, jel’ to samo zato što su zlikovci uvijek zanimljiviji od pravovjernih ili zato što je igra odlična švedska glumica Pernilla August, najpoznatija po ulozi majka Anakina Skywalkera u prvoj epizodi „Ratova zvijezda“, teško je reći, no ostatak inače vrlo ujednačenog i solidnog casta, nije joj ni do koljena. Također, mnogo je pažnje posvećeno rekreiranju sedamdesetih pa interijeri, odjeća, tehnologija i glazba imaju itekako važnu ulogu u građenju atmosfere.
Zanimljiv film, ali dojam je da je s nešto hrabrijim redateljskim postupkom mogao biti i mnogo bolji, emotivniji i provokativniji. No možda bi to čak i za liberalnu Švedsku bilo malo previše. (PRISTOJNO 6/10)
