I osrednji Woody Allen je vrh Hollywooda
| Café Society, SAD, 2016., dramedija, 96 minuta |
|---|
| Redatelj: Woody Allen |
| Uloge: Jesse Eisenberg, Kristen Stewart, Steve Carell, Blake Lively, Corey Stoll, Parker Posey, Ken Stott, Jeannie Berlin, Tony Sirico, Woody Allen (narator) |
Makar čovjek bio i cjeloživotni fan s iskaznicom poput ovog konkretnog Nemilosrdnog Gada, nije baš najjednostavnije pisati o filmovima Woodya Allena, ako ništa drugo onda zbog toga što oni švicarski precizno dolaze jednom godišnje. I kako onda reći nešto novo i sviježe o genijalnom Woodyu što već nisi rekao lani ili koju godinu prije? Teško, jako teško, pogotovo kad Woody isporuči jedan ovakav perolaki, pomalo generički, naizgled „odmjesečareni“ filmić. No i takav, nešto manje nadahnuti Woody Allen filmski je multipleks s fontanom, nedostižni zlatni standard za mnoge današnje „velike“ autore, i u toj se procjeni trudim što više biti objektivni promatrač, a što manje fan.
„Café Society“ je dakle nepretenciozna, lagana polu-kostimirka koja ne ide ni blizu vrha Allenova opusa, ali svejedno legitimno konkurira za godišnji top 10 Hollywooda 2016. Bobby Dorfman (Eisenberg kao osvježavajuće odmaknuti Allenov alter ego) iz čemernog predratnog Brooklyna stiže u sunčani glamurozni Hollywood gdje mu je ujak Phil (odlični Steve Carell) velika faca u svijetu filma. Mlađahni Bobby gladan je i žedan svega, a za početak bi dobro došao i kakav poslić kod uje. No odmah po dolasku, u ujakovu uredu upoznaje njegovu sekretaricu Vonnie (solidna Kristen Stewart) koja mu pokazuje L.A., dok se ovaj bespomoćno zaljubljuje u nju. No, ona je zauzeta i tu je klica budućeg zapleta.
No, naglasak ovdje nije ni na zapletu ni na komediji nego na atmosferi i likovima, ali nije da nema moment ili dva kad se zasereš od smijeha, pogotovo što ti dolaze sasvim neočekivano. Za početak film izgleda divno, stari je Woody ovdje puno više pažnje posvetio ljepoti kadra i kameri trostrukog Oskarovca Vittoria Storara („Apocalypse Now“, „Reds“, „Novecento“…) kao i kostimima i atmosferi 1930-ih (mjuza mu je ionako manje-više uvijek iz tog razdoblja, bez obzira kada se i gdje događa film) nego svojim uobičajenim one-linerima ili pak filozofskom podjebavanju. I ovdje vrijedi stara mantra da Woody uvijek od glumaca izvuče više, ili pak da se oni sami u njegovim filmovima naprosto više trude, znajući da im je već samo pojavljivanje kod starog velemajstora pola karte za dodjelu Oskara sljedeće veljače. Uglavnom svi su itekako na visini zadatka, osim možda Blake Lively, no ne svojom krivnjom – Woody joj naprosto nije dao materijala i prostora da izgradi ikakav lik.
Paralelno s holivudskom pričom o Bobbyu, Vonnie i Philu pratimo i obitelj (naravno klasičnu urnebesnu woodyjevsku židovsku familiju) koju je Bobby ostavio u New Yorku – glasne roditelje, sestru udanu za komunista i brata Bena (Corey Stoll), dobroćudnog mafijaša. Isprva se to čini pomalo nezgrapnim, no naravno da Woody itekako zna što radi i samo je pitanje trenutka u filmu kad će postati jasno zašto je tome tako i kad će se sve fino sklopiti i leći na svoje mjesto.
I kao uvijek kod Woodya, dok mi gledamo njegov aktualni film, on je već do grla u sljedećem – prošli mjesec počeo je snimati s Kate Winslet i Justinom Timberlakeom, a priča je smještena na Coney Island 1950-ih. Povrh toga, nedavno je na Amazonu puštena u stream njegova prva TV serija „Crisis In Six Scenes“ (ta se pak događa turbulentnih kasnih 1960-ih, također naravno u NYC-u), u kojoj je ponovo i ispred kamere (uz Elaine May i Miley Cyrus). Uglavnom, uoči majstorova 81. rođendana, on i dalje radi kao sumanut. Netko zlonamjeran mogao bi upotrijebiti deplasiranu riječ „štanca“, no ležerni, rafinirani „Café Society“ sve je samo ne štanceraj… (8/10)
Foto/video: FilmNation Entertainment
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
