Slatka mala izbjeglica koju bi svatko rado udomio
| Brooklyn, Irska / Velika Britanija / Kanada, drama, 2015., 112 minuta |
|---|
| Redatelj: John Crowley |
| Uloge: Saoirse Ronan, Emory Cohen, Julie Walters, Domhnall Gleeson, Jim Broadbent, Jessica Paré |
Ona zove se Serša i tu je da vlada. Saoirse Ronan u „Brooklynu“ je odrasla u klasičnu zlatnoholivudsku filmsku divu, baš kao što je i njezina Eilis pred našim očima iz skromnog, pametnog, idealističnog i pomalo naivnog djevočurka propupala u ponosnu, mudru, odlučnu i samosvjesnu mladu ženu. Ovo se u klišejiziranom filmskom govoru naziva ‘star turn’ i nije se mogao dogoditi nadarenijoj i zaslužnijoj glumici.
Pedesete su godine prošlog stoljeća, u Irskoj je život bremenit – premda ovaj plemeniti film na sve nedaće gotovo programatski gleda iz mladenački optimističnog ‘we shall overcome’ kuta – i Eilis Lacey, poput stotina tisuća svojih zemljak(inj)a donosi sudbonosnu odluku o selidbi u Ameriku. Njezina majka i obožavana sestra ispraćaju je sa suzama u kojima se zrcale ponos i nada, a ne očaj, jer to je tvrdoglavo takav film i na tome se nikome ne ispričava. U Brooklynu je Eilis katkad izgubljena, katkad nedorasla, katkad nostalgična do gorkih, dušolomnih suza (scena s čitanjem sestrina pisma urezat će vam se u metaforički spomenar zauvijek), no u njezinim očima – srodna duša mi je svatko tko pogodi otkud mi referenca „njezine oči poput divljeg Irskog mora“, ali ovo nije nagradna igra – plamti prkos i sijeva nepokolebljiva nada, i ma tko je makar jednom selio u drugi kvart, itekako se lako može identificirati s njezinim nespokojem i oduševiti njezinim pozitivnim, pače, borbenim stavom. Njezine oči poput divljeg Irskog mora, u svakom zapanjujućem krupnom planu, a ovaj film ih je prepun, govore sve.
Saoirse Ronan ovu je ulogu prihvatila taman kad je iz Dublina odselila u London, a svojom je izvedbom, kaže, kanalizirala iskustva svojih roditelja koji su jednoć također trbuhom za kruhom emigrirali u New York. Proživljenost ovog iskustva vidljiva je i opipljiva na toliko različitih, uvijek prepoznatljivih načina. Gledajući je, diveći se njezinoj mladenačkoj zrelosti, pitam se kako je moguće ovako veliku, amblematsku ulogu iznijeti u tako nježnim godinama, i pitam se je li ovako delikatnu a moćnu ulogu moguće iznijeti samo u tako nježnim godinama. Ma koji odgovor bio točan, a vjerojatno nema pogrešnog kad je ona u pitanju, ona zove se Serša i tu je da VLADA.
Optimizam je ime igre, i u današnjem nesagledivom i paralizirajućem očaju izbjegličke krize, „Brooklyn“ je nježan melem na gorućoj rani. Ovaj film trebalo bi poput kineske torture puštati svakom svjetskom moćniku i svakom idiotu koji zatvara oči i srce pred patnjom bližnjega svoga. „Brooklyn“, naime, iz scene u scenu zida spomenik plemenitosti i ljudskosti, onome što anglofili poznaju kao ‘kindness of strangers’: Eilis, ma kako poduzetna i snalažljiva bila, ne bi daleko dogurala da poput sirijskih izbjeglica svugdje nailazi na zakračunata vrata i zahvalna je svakoj ruci pomoćnici koja joj svjetlom empatije osvjetla put. Na „Brooklynovoj“ geopolitičkoj mapi srca, Trudeau je pravilo, a ne iznimka – i takav pričopričateljski svjetonazor revolucionaran je koliko i osvježavajući.
Osvježavajući je, pa čak i revolucionaran, scenaristički izbor (Nick Hornby, moja cjeloživotna ljubav, prema romanu Colma Toíbína) da Eilis u svome filmu dobije čak dvije lijepe ljubavne priče, ali da ne dopusti da je muškarci njezina života definiraju. Dapače, kad se oženščena Eilis samosvjesno presvuče u kupaći kostim, sjaj u njezinim očima poput divljeg Irskog mora feministički je manifest, a ne ustupak muškom pogledu. Na licu Emoryja Cohena, savršenog u svojoj dirljivo iskrenoj zaljubljenosti koja ne zna za skrivene namjere, zrcali se ponos prema suverenoj mladoj ženi koja je u nepreglednoj masi njujorške muščadi odabrala baš njegovo društvo, jer svaka Eilisina odluka u ovome filmu samo je njezin izbor i ničiji drugi.
Pa makar bio i pogrešan, dometnut ću u svojoj glupoj sitničavosti zbog koje sam ovom prelijepom, zanosnom, inspirativnom, lepršavo didaktičnom filmu bezočno smanjio ocjenu. Glup sam, slobodno mi to recite u facu, ali meni je Domhnall Gleeson toliko prokleto bezbojan ‘bež’ glumac da ga moje oko jednostavno ne registrira. Kunem se, doslovno to mislim. Eilis se u drugom činu filma vraća u Irsku i sklapa nježno poznanstvo s njegovim dobrim i dragim (valjda, ne sjećam se) Jimom, a gledajući njihove duge šetnje, moj se um pita zašto Saoirse Ronan razgovara sama sa sobom. Na drugom gledanju, pokušao sam se koncentrirati baš na tom dijelu, ali avaj, u mome vidnom polju naprosto ga nema. I znam da je on sada holivudski ‘It Boy’ i da je lani bio u praktički svim filmovima, ali što je radio u „Ratovima zvijezda“, „Ex Machini“ ili „Povratniku“ – ubijte me ako znam.
Zato ovu ocjenu uzmite s rezervom i pohrlite na „Brooklyn“. Propustite li ga, pak, ne bojte se: ovo je film u kojemu ćete doživotno iznova uživati u nedjeljnim reprizama na dobrim televizijama i diviti se djevojci s očima poput divljeg Irskog mora koja je došla, i koja VLADA. (8/10)
Foto/video: Parallel Film Productions
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
