Masakr na dansko-švedskoj ćupriji

• Tweet
• Pin It

Kad se govori o bumu skandinavske televizijske produkcije, često svedenom na sintagmu „skandinavski noir“, iako se neki predstavnici baš i ne bi mogli svrstati pod kapu noira, onda se obično pored perjanica, serija „Ubojstvo“ i „Borgen: središte moći“ koje su postale senzacionalni europski televizijski hitovi, kao treći predstavnik (jer bez trećeg nema trenda) navodi „Most“. Reputacija ove serije ipak je nešto slabija, što ne čudi jer doista je riječ o prilično neobičnoj seriji. Toliko neobičnoj da sam tijekom prve dvije epizode bio u iskušenju da se ostavim ćorava posla, no drago mi je što to ipak nisam napravio.

Serija počinje spektakularno, nestankom struje na mostu koji povezuje Dansku i Švedsku, Kopenhagen i Malmö. Kad se svjetla ponovno upale, ono što će policija pronaći na sredini mosta, na graničnoj liniji između dvije zemlje, doista je šokantno. Kako su nas učili u školi, na satu lektire o Ivi Andriću i njegovu romanu „Na Drini ćuprije“, mostovi služe da povezuju različite kulture i spajaju ljude pa je tako i u ovom slučaju. Osim što će spojiti naizgled nespojiv detektivski par, neuglednog no jebežljivog danskog inspektora Martina Rohdea i pomalo autističnu plavokosu švedsku policajku Sagu Noren, spojit će i dvije žene koje se nikad nisu upoznale – na mostu će s jedne strane granične crte ležati torzo švedske političarke, a s druge donji dio tijela danske prostitutke – tako dobro izrezane i spojene da će policiji trebati dan-dva da shvati da je riječ o dvije osobe. No, to je tek uvod u doista bolesno inteligentnu seriju zločina kojima je, čini se, cilj upozoriti na probleme koje društvo sustavno ignorira poput beskućnika, useljenika, nejednakosti pred zakonom, iskorištavanja djece i drugih (da, da, tako je to u državi Danskoj, vremena su čemerna i čini se da tamo kopanje po kontejnerima nije tek štosni specijalni efekt za 3D filmove, kao kod nas).

Ono što nekim gledateljima (npr. meni) može biti problematično u prvim epizodama serije jest obilje fabularnih rukavaca i likova za koje dugo ne možemo niti naslutiti čemu služe i kuda vode pa otežavaju praćenje zbivanja. Drugi odbojan faktor je nevjerojatno ružna kolor shema koja ističe proljevasto žute tonove što baš i ne čini uslugu glumcima koji ionako nisu birani po ljepoti. Očito je izabrana strategija posve suprotna već spomenutim uspješnicama („Ubojstvo“ i „Borgen“), dakle namjera je pokazati naličje skandinavskog društva bez uljepšavanja, nema romantike u prikazu Kopenhagena i Malmöa, njihove su vizure depresivno sive i žute, a takvi su i njegovi stanovnici, fizički ne baš privlačni i karakterno odbojni.

Ipak, kad se jednom pomirite s time, „Most“ postaje uzbudljiva i povremeno stvarno duhovita pustolovina kojom dominira s jedne strane genijalni i nevjerojatno brutalni um super zločinca, a s druge jedna od najsmješnijih buddy buddy kombinacija ikad viđenih na televiziji. Razlog tome prvenstveno je u Saginoj socijalnoj neprilagođenosti, ova inteligentna i poslu posvećena detektivka, naime, nema nimalo smisla za društvene odnose, komunikacijske nijanse i bilo kakvu taktičnost. Pa joj je tako, primjerice, sasvim normalno zadovoljiti biološke potrebe odlaskom u bar u kojem pronađe odgovarajuću žrtvu i u prvoj mu rečenici predloži seks. Minutu nakon zadnjeg orgazmičkog uzdaha, već u krilu drži laptop u kojem razgledava masakrirano golo tijelo mrtve žene ne obraćajući više pažnju na golo živo muško tijelo pored sebe. Isto tako, uopće joj nije jasno zašto se njezin partner uzrujava što je njegov sin spavao s njom. „Pa ima, 18 godina, sam odgovara za svoje odluke“, odgovara bijesnom Martinu iskreno ne shvaćajući svoj krimen. Takav odnos ponekad rezultira gotovo burlesknim situacijama i dijalozima, posebice kad na red dođu Martinovi pokušaji da je socijalizira i ublaži njezinu rigidnu komunikaciju. Kad jednom zavolite taj smiješni par koji često balansira na rubu karikature, no zahvaljujući odličnim glumcima Sofiji Helin (Saga) i Kimu Bodniji (Martin) ne prelazi ga često, poželite da serija traje duže od deset epizoda.

A kako epizode odmiču, to više postaje očigledna narativna superiornost autora: vještina kojom slažu i isprepliću sve fabulativne niti i pri tome se ne služe jeftinim dudama varalicama, uobičajenoj strategiji scenarista „Ubojstva“, već priču logično i suvislo vode prema kraju, doista zaslužuje priznanje.

„Jesi li ikad pomislio kako je sve ispalo drugačije nego što si očekivao? Da ljudi od kojih to očekuješ, ne pomažu. Da vlast i insititucije koje bi te trebale štititi, to ne čine. Da te prijatelji, ljudi koje smatraš prijateljima, prevare. Šokantno iskustvo. Istinsko otkriće.“, tako otprilike ide monolog ubojice u kojemu se krije poanta cijele serije, koja je u svega deset epizoda prešla put od ružnog pačeta do, kako to lijepo kaže naš psihopat, šokantnog iskustva i istinskog otkrića. (BRRR 8,5/10)

• Tweet
• Pin It