Američki “Most”, solidna copy-paste serija

• Tweet
• Pin It

Ne možeš dva puta snimiti isti film – napisao bi Heraklit da je bio filmski kritičar, a ne tek filozof opće prakse. I bio bi u pravu još i više nego u onom njegovom slučaju s rijekom. Uostalom nije to uspjelo čak ni Gusu Van Santu iako je Hitchcockov „Psiho“ prepisao kadar po kadar, zajedno s greškama, i dobio – sasvim novi film. Vazda nešto izmakne kontroli. Ima doduše čak i u Hollywoodu jedan filozofsko-franšizni kružok koji oponira Heraklitovoj tezi kako „samo mijena vječna jest“ tvrdnjom da je „ponavljanje majka profita“ i za to ima argumente koji se ponekad pišu i s devet nula, no to je jedna sasvim druga, nimalo filozofska tema.

Nova američka serija „Most“ predstavlja novi izazov za interpretaciju definicije i smisla filmskog prepravka ili da to kažem engleski da me svi Hrvati razumiju, postavlja se pitanje što zapravo jest i čemu služi remake. Tradicionalno, remake je reinterpretacija nekog starijeg filma, obično se smatralo što starijeg to bolje jer ga je publika već zaboravila. Poželjna osobina filma podobnog za remake bila je da sadrži neku tematsku ili sadržajnu zanimljivost koja nije dovoljno došla do izražaja u originalnom filmu. Remake bi u tom slučaju bio neka vrsta reinterpretacije. U novije doba poželjno vrijeme proteklo između originala i remakea sve se više skraćivalo, a interpretacijske razlike vidno smanjivale. Istovremeno, Hollywood je uvijek spreman preuzeti neki izvanamerički film i snimiti ga iznova za američke gledatelje koji tradicionalno ne podnose titlove.

Međutim, trend prebacivanja originalnih skandinavskih predložaka kojemu svjedočimo u posljednjih nekoliko godina stvar je pomalo doveo gotovo do apsurda pa je upitna već i sama upotreba riječi remake, vjerojatno je copy-paste ipak mnogo točniji izraz. Naime, dok Fincherov film „Muškarci koji mrze žene“ ne spada u tu kategoriju, ne možemo ga čak niti smatrati remakeom istoimenog prvog dijela švedske trilogije „Milenijum“, već samostojećom adaptacijom romana Stiega Larssona, prebacivanje izvrsne danske serije „Ubojstvo“ na američki teren neinspirativno je kopipejstanje, puko jezično i kulturalno transponiranje priče kojem je jedina svrha da anulira titlove i likovima nadjene lakše izgovorljiva imena – što je očito nužno da bi američki gledatelj mogao pratiti i shvatiti o čemu je riječ.

Srećom, prva epizoda „Mosta“ (prošli tjedan premijerno emitirana u Americi, a od danas, 15.7., može se pratiti i na Fox Crimeu), daje naslutiti kako je ova serija ipak zamišljena nešto ambicioznije od američkog „Ubojstva“. Najbolji dokaz za to je izbor glumaca: Diane Kruger koja ovdje tumači detektivku Sonyu Cross etablirana je glumica koje se mi najradije sjećamo iz Tarantinovih „Nemilosrdnih gadova“, dok njezin meksički partner Demian Bichir (detektiv Marco Ruiz) već ima nominaciju za Oscara („A Better Life“), a neki ga se sjećaju i kao Fidela Castra iz Soderberghove biografske drame „Che“. Inače, ovaj tjedan ćemo ga gledati uz Sandru Bullock i Melissu McCarthy u „Specijalnim agenticama“. Pored njih, tu je u ulozi Sonynog šefa sjajni veteran Ted Levine, zatim Annabeth Gish i još nekoliko glumačkih imena iz televizijske više srednje klase.

I dok je original smješten na mostu čijom sredinom prolazi dansko-švedska granica, američka je verzija prebačena na meksičko-američku granicu što je autorima omogućilo mnogo atraktivnije poigravanje kulturnim stereotipovima nego što je to je to moguće u slučaju Danaca i Šveđana, jer gledatelju izvan skandinavskog kruga razlike među njima čine se jednako upečatljivima kao Splićaninu kulturološke razlike između Siščana i Kutinjana. Priča je od prvog kadra postavljena identično kao i u originalu, most koji spaja Ameriku i Meksiko odjednom ostaje bez struje, kad se rasvjeta vrati posred mosta nalazi se ženski leš. Na mjesto zločina stižu svaki sa svoje strane, američka detektivka i meksički policajac. U prvi čas, detektivka iz El Pasa preuzima slučaj na američku stranu, dok joj detektiv Ruiz gorko odgovara, „Slobodno ga uzmite, ne treba nama vaš leš, imamo mi devet svojih“, no kad otkriju da leš zapravo krije dva leša, gornja polovica pripada američkoj sutkinji, a donji dio mladoj Meksikanski, tada se ipak i Marco vraća u istragu i nastaje neobičan tandem – socijalno disfunkcionalna detektivka posve predana poslu by the book, i meksički ležeran detetektiv podvezanih jaja koji štreberluku pretpostavlja dobar doručak i kvalitetnu komunikaciju, posebice sa suprotnim spolom.

S obzirom na naglašeni politički podtekst originalne serije, mora se priznati da je prebacivanje na američko-meksičku granicu jako dobro leglo, tim više što duž meksičke strane granice, osobito u Juarezu, posljednjih godina nasilje, mafijaški obračuni, trgovina drogom, oružjem i ljudima rastu geometrijskom progresijom, a gradnja zida samo još više potpiruje strasti. Stoga je i politički posve na mjestu poanta u poruci počinitelja, „čemu takva strka zbog jednog leša?“.

Priča, atmosfera, glumačka podjela i vizualni prosede već nakon prve epizode jamče vrlo dobru i napetu televizijsku zabavu – za svakog onog koji nije gledao original. I to ne zato što bi ovaj remake bio nužno mnogo lošiji od originala, već jednostavno zato što je riječ o prepisivanju. Diane Kruger ne glumi Sonyju Cross već glumi glumicu Sofiju Helin koja je glumila Sagu Noren. Sofiji sam vjerovao da je totalno opaljena, Krugerici vjerujem da je dobra glumica koja odlično skida original. I to je, uz nešto sporiji ritam američke verzije zbog čega ima i tri epizode više, ono najvažnije na što se svodi razlika između skandinavskog originala i američkog remakea. Kao kad Bossovo odijelo kupite od šanera. Sve je identično kao i kod originala, osim što nije dobro kao original. (OCJENA MANJE ZBOG PREPISIVANJA 7/10)

• Tweet
• Pin It