Hanks i Spielberg četvrti put zajedno – za čistu peticu

• Tweet
• Pin It

Radujte se narodi, počinje oskarovska sezona! A u njoj naravno važnu ulogu uvijek igra Steven Spielberg štogod snimao (dokle god to naravno nije Tintin, ali na žalost i Indiana Jones), a sad je bogme snimio jak film, njegov najozbiljniji još tamo od „Municha“ 2005. (s tim da „War Horse-a“ još nisam gledao). Snimljen prema stvarnim i dosta slavnim događajima, „Bridge Of Spies“ po svemu je klasični Steven Spielberg – oni koji su mu inače skloni vjerojatno će ga obožavati, spielbergo-skepticima mogla bi pak ići na živce povremena sentimentalnost i moralna didaktičnost, a ako ste slučajno osjetljivi ili čak alergični na frank-capra-stog glavnog lika većeg od života i moralno superiornog, ni ne pomišljajte na ovo već se radije za savjet obratite svom liječniku ili ljekarniku. Nije, naravno teško pogoditi u koju se od navedenih struja ubraja ovaj konkretni Nemilosrdni gad. Spielbergu i Hanksu ovo je četvrti zajednički film – kadgod su se dosad sastajali, proizvodili su nešto veliko (genijalni „Catch Me If You Can“, solidni, mrvicu precijenjeni „Saving Private Ryan“ i časni izuzetak, prilično grozni „The Terminal“), „Bridge Of Spies“ se tu sjajno uklapa.

Godina je 1957., Brooklyn, u jeku najveće antikomunističke histerije FBI hvata sovjetskog špijuna Richarda Abela (Rylance). Slijedi suđenje čiji je ishod izvjestan, ali američko pravosuđe, da bi svijetu pokazalo svoju tradicionalnu privrženost svetosti pravnog procesa za obranu Abela angažira uglednog njujorškog odvjetnika Jamesa B. Donovana (Hanks) – jedini problem je u tome što taj već godinama zastupa isključivo osiguravateljske kuće, a kaznenog prava jedva da se i sjeća (iako je kao mladi tužitelj sudjelovao u nirnberškim procesima). No, kao prstom u govno, izaberu pravog frajera. Ili krivog, kako se uzme…

Taj Donovan je u čitanju Stevena Spielberga i njegovih scenarista (engleski debitant Matt Charman plus braća Coen, čiji je dodir ovdje jedva primjetan) te nepogrešivoj Hanksovoj izvedbi (toliko uživljenoj da je teško zamisliti da je itko drugi uopće mogao biti i razmatran kao Donovan) utjelovljenje ideala neke stare, predratne i postratne Amerike – vrijedne, poštene, pobožne i prije svega hrabre, pravedne i zdravorazumske. Takvih divnih, arhaičnih crno-bijelih junaka danas više nema ni na filmu, ni u stvarnom životu čini se, a Spielberg & co. nam jasno poručuju da bi nam itekako dobro došli, dapače samoj Americi prije svih. Kad se suoči s lavinom mržnje i histerije prema odvratnom špijunu (koji je naravno sve samo ne odvratan), Donovan se ne da smesti i u unaprijed izgubljenom procesu postavlja neka sasvim logična pitanja koja ga obnoć unaprijede u drugog najomraženijeg čovjeka Amerike, odmah iza Richarda Abela, ovdje inače prikazanog kao mirnog i povučenog čovjeka čija je biblijska staloženost također danas dosta deficitarna. Abela inače upravo savršeno igra engleski kazališni glumac Mark Rylance, čije je oskarovska nominacija gotovo sasvim izvjesna, ako ne i sama nagrada.

Mora da je Jim Donovan u tim trenucima kad se u podzemnoj suočavao s prezrivim pogledima svojih sugrađana (u liberalnom i bogatom New Yorku!) i kad su mu pucali na obiteljski dom u kojem mu spava žena i troje djece, pomislio isto ono što i svaki normalan čovjek u kasnu jesen 2015. pomisli kad ujutro pročita novine – ovaj svijet je potpuno popizdio! Jime frende, ima li uopće nekog kratkog trenutka u povjesti, otkad je Svevišnji šutnuo Adama & (St)Evu u rajski vrti pa do ljeta gospodnjeg 2015., kad se ovaj svijet nije činio takvim?

Ah, uglavnom, presudom Abelu završava prvi čin filma i počinje jedan sasvim drugačiji drugi. Naime dok je trajala sva ta gungula oko Abela, Rusi su Amerima srušili onaj slavni visokoleteći špijunski dvokrilac U2 (po kojem je Bonov band naravno dobio ime, a vidi vraga tko glumi Donovanovu kći Carol – mala Eve Hewson, Bonova 24-godišnja kći!) i zarobili pilota Garya Powersa. Američka vlada se onda opet obraća nikome drugome do Donovanu i šalje ga u neizvjesnu i ne baš najsigurniju misiju pregovaranja oko razmjene Powersa za Abela u hladni, razjebani Berlin gdje upravo niče nekakav čudnovati zid usred grada.

I tu se Donovanova uspravnost i zdrav razum opet pokažu ključnim, ali da ne idemo dalje u spoilere (iako je čitava stvar dobro poznata iz povjesnih knjiga i, ako hoćete, Wikipedije). Spielberg nas je ovdje podsjetio na ono što se tako često voli zaboravljati – da je jedan od najspretnijih storytellera u povijesti Hollywooda, a majstorstvo s kojim ovdje isprepliće Donovanove obiteljske trenutke s profesionalnima ili pak one provedene s Abelom (s kojim Donovan uspije stvoriti neko neobično prijateljstvo), spaja „visoko“ političko s „niskim“ ljudskim i još pritom lagano podjebava i Amere i Ruse (a poprilično slatko i Istočne Nijemce!) u današnjem je filmu rijetko koliko i Donovanova mudrost među aktualnim svjetskim liderima.

Atmosfera je također pogođena savršeno – osim što povijesni eksterijeri New Yorka i Berlina izgledaju sjajno i sasvim autentično (prave kulise ili CGI? – vrag će ga znati – film je koštao skromnih 40-ak milja U$D, ali je zato imao genijalnog Spielbergova sidekicka Janusza Kaminskog na kameri), Spielberg ne forsira neku trilersku napetost (iako je film na momente napet za popizdit) već je sve nekako staromodno ležerno i pomalo usporeno, a bez naravno minute praznog hoda, ili nedajbože razvučenosti. Ima i očitog romantiziranja i holivudiziranja – primjerice kad Powers ispada iz aviona, to ne može biti običan pad, već urnebesno napeti blockbustersko-avengerovski hoće-li-neće-li „edge of your seat“ u zadnjoj sekundi pad. Ali meni je i to simpa – pobogu, pa ovo je igrani film, povjesni poluspektakl, i to Stevena Spielberga glavom i bradom, a ne neki suhonjavi srednjeevropski dokumentarac.

Uglavnom „Most Špijuna“ toplo preporučam svima, bez obzira na osoban odnos prema Spielbergu, Hanksu, Amerima, Rusima, Hladnom ratu i špijunaži, jer radi se o velikom filmu velikog režisera s velikom temom i velikim junakom. A ako vam i ne da malo misliti, u što čisto sumnjam, bar će vam na dva i kusur sata maknuti misli s ovog jednog drugog Mosta koji nas zadnjih tjedana toliko zaokuplja…  (9/10)

Foto/video: 20th Century Fox

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It