Genijalni home movie o sasvim običnom odrastanju

• Tweet
• Pin It

Dakle, napokon „Boyhood“! Ili po naški „Odrastanje“. Najveći problem koji ovaj film ima jest što dolazi u paketu s nemoguće visokim očekivanjima za koja je kriva ocjena na stranici Metacritic koja agregira tekstove svih relevantnih američkih kritičara. Imati prosječnu ocjenu 100 od 100 nije šala i čisto sumnjam da bi danas već odavno revalorizirani klasici kao što su npr. „Vrtoglavica“ ili „Građanin Kane“ uspjeli u sličnom pothvatu. Uvijek se nađe neki zaguljeni nemilosrdni gad poput Runjića ili nedajbože strogog ali pravednog Damira Radića koji će mu predbaciti holivudsku površnost i smanjiti ocjenu makar na 99. No, kako u Americi nema Nemilosrdnih gadova, a bogme ni Damira Radića, tako je „Boyhood“ ipak dobio čistu stotku. Malo bi se koji film uspio othrvati očekivanjima gledatelja koji u kino ulaze s tom informacijom, no „Odrastanju“ to, kao i mnogo što drugo, s lakoćom uspijeva. Ovaj film ne samo što ispunjava sva ta očekivanja, već ih i ozbiljno nadmašuje.

Koncept već sigurno znate: film je snimljen kroz 12 godina, svake godine nekoliko dana snimanja, nekoliko scena s istim glumcima uklopljenim u zadani narativni okvir koji je podložan scenarističkoj improvizaciji i prilagođavan je društvenim mijenama i okolnostima. Bilo je dosad filmova koji su se bavili istim likovima kroz duže vrijeme, uostalom upravo je redatelj „Odrastanja“ Richard Linklater tvorac ljubavne trilogije „Prije zore/sumraka/ponoći“ koja prati razvoj odnosa ljubavnog para kroz 20 godina, dok je najpoznatiji primjer iz povijesti serijal Francoisa Truffauta započet filmom „400 udaraca“ o 14-godišnjem klincu Antoineu Doinelu kojeg prati kroz ukupno pet filmova (četiri igrana i jedan dokumentarni), odnosno kroz 20 godina tijekom kojih ga tumači isti glumac, Jean-Pierre Léaud. Poznat je i engleski dokumentarni serijal „Up“ Michaela Apteda koji tijekom gotovo 50 godina bilježi sudbine 14-ero djece, međutim, eksperiment kakav nudi „Boyhood“ nitko nikad nije napravio, a mnoge je podsjetio na time-lapse tehniku fotografiranja koja nam omogućava da golim okom zapazimo promjene koje se događaju postupno kroz mnogo godina. Ali nije stvar samo u eksperimentu, već u onome što takav postupak donosi filmu, a donosi mu stvarno mnogo: u igranom filmu do sada nedosegnuto iskustvo stvarnog života koji nam se vrti pred očima na način kao što proživljavamo i vlastite živote.

Majka s felerom

Dječak na kojega se odnosi naslov je Mason (Ellar Coltrane), 6-godišnjak kao i svaki drugi, živi s majkom Oliviom (Patricia Arquette) i starijom sestrom Samanthom (redateljeva kćer Lorelei Linklater), a njegov otac Mason Sr. (Ethan Hawke) ih nakon razvoda tek povremeno posjećuje. Iako neodgovoran i pomalo divlji, uspijeva s Masonom i Samanthom stvoriti dobru komunikaciju, često iskreniju nego što to polazi za rukom njihovoj majci, inteligentnoj i ambicioznoj ženi koja ima tek jedan feler – neprestano se vezuje za sasvim pogrešne muškarce. Prvo je to bio Mason Sr., nakon njega profesor psihologije Bill (Marco Perella) koji se izvrgnuo u alkoholičara i obiteljskog zlostavljača, a zatim i jedan irački veteran koji je tek nešto blaža verzija Billa. Kad ne trpi ispade očuha, poput nasilnog šišanja i zaključavanja u kuću, Mason se bavi uobičajenim poslovima jednog 6-godišnjaka, zatim 7-godišnjaka i tako dalje, skuplja kamenje, igra Nintendo i gleda sitkome, a kasnije kad zađe u pubertetske godine, proživljava prvu ljubav, prvo ljubavno razočaranje, prvo pijanstvo i usput pokušava u svemu tome pronaći neki smisao i vlastiti put. Štono bi rekli, puke tričarije. Od kojih se, međutim, sastoji svačiji život.

I dok je metoda slice of life filmova već odavno uobičajena i konvencionalna, Linklater nam poslužuje 12 kriški koje zajedno tvore rijetko ukusnu tortu. Naravno, riječ je o sasvim fikcionalnom filmu o fikcionalnim likovima, no nema sumnje kako je njihov razvoj tijekom dvanaest godina itekako uvjetovan stvarnošću koja ih okružuje (a koja se pojavljuje kroz reference na Britney Spears, Harryja Pottera, Obamu i Lady Gagu što malo olakšava vremensku orijentaciju), ali i razvojem karaktera samih glumaca, jer teško je zamisliti da je lik Masona mogao napredovati u smjeru mladića sklonog umjetničkoj fotografiji i samorefleksiji da se mladi glumac Ellar Coltrane razvio u mišićavog sportaša kojeg zanimaju tek američki nogomet i pivo. Koliko je Linklater vodio priču i glumce toliko su i oni vodili njega.

Gledatelja pak film bez posebnih upozorenja vodi kroz godine Masonova odrastanja, posvećujući svakoj između 10 i 15 minuta, i pritom Linklater pokazuje fascinantan senzibilitet za detalje, za one fine nijanse koje ljudske odnose čine tako složenima i zanimljivima, za sva ona sitna i krupna nerazumijevanja između odraslih i djece, i tako mic po mic, scenu po scenu koje više podsjećaju na home movie nego na studijski američki film, „Boyhood“ prerasta u filmski ep dostojan najvećih bildungs romana. I za taj osjećaj da gledamo nešto epsko i epohalno nije zaslužno toliko filmsko trajanje od gotovo tri sata (koje usput rečeno gledatelj jedva i zamijeti), već ponajprije grandioznost pothvata i zabilježeni rezultat. Linklater je na celuloid (u vrijeme kad je počelo snimanje, 2002. godine, filmska traka još je uvijek bila standard) uhvatio ono što je malo kome prije njega uspjelo – stvaran život. Osim senzibiliteta, osjećaju opipljive stvarnosti pridonose i trenuci u kojima vam se učini da neki kotačić nedostaje, primjerice da likovi ulaze i izlaze iz filma ne poštujući pri tome osnovna pravila dramaturgije, već neka sasvim druga pravila. Naime, tako to u životu često bude, dok neki u jednom trenuku važni vam ljudi ispadaju iz kadra, drugi u njega ulaze tek da bi uskoro ponovno ispali… pa se možda deset godina kasnije ponovno pojavili. A možda i ne. I baš je tako i s likovima „Boyhooda“.

Simulacija života

Također, životnosti filma doprinosi i osjećaj neforsiranog izbora scena, naravno da je on arbitraran, ali stječe se dojam kao da su u film ubačene sasvim slučajne a ne nužno reprezentativne scene iz pojedine godine. One nisu uvijek ni najvažniji ni najdramatičniji trenuci iz života glavnih junaka, ali njihov zbir čini zaokruženi pogled na jedno istovremeno sasvim obično ali i posve jedinstveno djetinjstvo. Zahvaljujući konceptu snimanja filma kroz 12 godina, svake godine svega nekoliko scena u svega par dana snimanja, gledatelj dobiva simulaciju života, poput onoga kad jednom godišnje posjetite prijatelje ili rodbinu pa se čudite kako se mali Borna već brije, a kao da je bilo jučer kad se vrtio oko stola i igrao s nindža kornjačama.

Kad je riječ o glavnom glumcu, Ellaru Coltraneu, koji igra Masona, nema sumnje da je Linklater imao veliku sreću, jer nije bilo garancije da će 6-godišnji klinac ispasti talentiran glumac. Ali, opet, kad se sjetim kako je Ethan Hawke zapravo prosječan glumac koji se u Linklaterovim filmovima redovito pretvara iz glumačke žabe u princa, onda je jasno da nije stvar samo u Ellaru, već velikim dijelom i u redateljevom vodstvu. Vjerojatno nisam jedini kojemu je posebno drago bilo vidjeti Patriciu Arquette koju u posljednjih desetak godina baš i nismo imali mnogo prilike gledati u reprezentativnim filmskim rolama. U pauzama štancanja novih epizoda „Medija“ Arquette je snimila film koji će joj gotovo sigurno ostati najjača referenca u karijeri. Majka koja usprkos inteligenciji i dobrim namjerama stalno radi krive poteze te koja kroz film, baš kao i Mason, i sama sazrijeva, kad preživi vlastite nesigurnosti i pogrešne veze, mora se suočiti s još samo jednom teško probavljivom činjenicom, da je do vlastitog sprovoda ne čeka više niti jedan iole važniji događaj.

Čudan je tip taj Richard Linklater, naime teško se sjetiti redatelja u čijoj se filmografiji jedan pored drugog nalaze toliko prosječni ili ispodprosječni filmovi poput „The Newton Boys“ ili „School of Rock“, usporedno s čistim remek-djelima kao što su „Odrastanje“ ili već spominjana trilogija „Prije zore/sumraka/ponoći“, dok su negdje između teen komedija „Munjeni i zbunjeni“ ili filozofski crtić „Waking Life“. Sudeći prema novom filmu kojeg tek priprema, „That’s What I’m Talking About“, a kojeg već godinama najavljuje opisujući kao duhovni nastavak „Munjenih i zbunjenih“ čini se da je i njegovom lutanju došao kraj, da je konačno filmski odrastao. Poput Masona, jedan prosječno talentirani klinac sazrio je u veliku facu, autora kakvog američki film već dugo nije imao. (12 GODINA ČISTOG UŽITKA 12/10)

Film/video: IFC Productions

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It