Body of Lies, SAD, 208., triler, 128 min. |
---|
Režija: Ridley Scott |
Uloge: Leonardo DiCaprio, Russell Crowe, Mark Strong, Golshifteh Farahani, Oscar Issac |
Nakon izbora Baracka Obame i očekivanog novog američkog kursa, holivudski producenti konačno mogu odahnuti. Naime, gotovo svi filmovi koji su se bavili Irakom, Afganistanom, Al-Qaidom ili „popratnim pojavama“, potonuli su u američkim kinima i producenti bi davno pobjegli od takvih stvari, da glumačke zvijezde s A liste, odreda holivudski liberali (gotovo svi osim Brucea Willisa, „neopredijeljenog“ Eastwooda i odsutnog guvernera Arniea) nisu očito neumorni u guranju projekata (umjesto da svojim producentima lijepo zgrću hrpetine dolara u raznoraznim rom-komovima ili strip franšizama, sram ih bilo!) od kojih publika bježi kao vrag od tamjana. Oni skloni Bushu takve filmove smatraju antiameričkim, a ovi drugi, osviješteni, valjda se i previše stide Busheve iračke katastrofe da bi još išli u kino gledati filmove o tome, pa je tako jedan solidni skoro-pa-podžanr upao u bez-dolarski vakuum između publike i politike.
Gledali smo tu i jako dobrih filmova („Dolina nestalih“, „Syriana“), odreda ozbiljnih autora i s jakim glumcima, a u 90-oj minuti u vlak je uskočio i ugledni i iskusni Ridley Scott, koji i u osmom desetljeću života snima jake, oštre i ozbiljne filmove. Po scenariju oskarovca Williama Monahana („Pokojni“) Scott je snimio eksplozivnu, prilično realističnu špijunsku triler-dramu o terenskom djelovanju CIA-ine „pješadije“ na Bliskom istoku, lovu na Al-Qaid-ine kapitalce i njenim posljedicama za umiješane – kako same agente, tako i lokalne ljude. Leonardo DiCaprio je izvrstan u ulozi Rogera Ferrisa, supersposobnog operativca kojem se polako budi savjest, Russell Crowe (u kojega je Scott posljednjih godina očito zaljubljen – ovo im je četvrti zajednički film u osam godina, a snimaju i peti u kojem će Crowe utjeloviti i Robina Hooda i šerifa od Nothinghama (!?)) solidno mu sekundira u ulozi ležernog, ali gadnog šefa CIA-e za Bliski istok, Eda Hoffmana, s kojim komunicira uglavnom telefonski, no obojicu ih naprosto „pojede“ sjajni britanac Mark Strong („Zvjezdana prašina“) u ulozi karizmatičnog šefa jordanske kontraobavještajne službe Hanija.
A politika? Naravno, da se otpočetka zna kako stvari stoje i kako dišu Monahan i Scott, s tim da se ovdje ide i korak dalje, i to u pravcu onog cinizma koji obično donose dugi, iscrpljujući i besciljni ratovi – Hoffmanovim riječima: nitko nije čist! U takvom duhu je i ponešto razočaravajući rasplet, koji ne uspije pokvariti stvar, ali je ipak spusti na zemlju, pa „Tijelo od laži“ (u besmislenom i gramatički dvojbenom prijevodu domaćeg distributera) ostaje odlična, napeta akcija, ali ne i remek-djelo političkog trilera, kakvo je na trenutke obećavalo postati… (RESPECT 8/10)
Poslovni dnevnik, 2008.
Niti desetljeća lutanja kroz filmske pustopoljine nisu otupila njihov smisao za kritičarsku poetsku pravdu, lošu glumu, režijsko blefiranje i montažne konjske glave. Dakako, niti senzibilnost za lijepo. Rek'o je svojedobno Brega kako bi u Mozartu i konj uživao. E pa tako i mi. Uživamo. Ne u Mozartu, nego u vulgarnom humoru i golim sisama. Pa kakve onda veze to ima s Mozartom? Nemamo pojma, ali je usporedba isprva baš puno obećavala.
Jedan (nemilosrdni Runjić) voli Judda Apatowa i Woodyja Allena, a drugi (gad Tomljanović) stare crno-bijele filmove, novog Hanekea, danske serije i ponešto friškog holivudskog mainstreama, što znači da se gotovo ni u čemu ne slažu. Ima li bolje podloge za početak jednog divnog prijateljstva? I jednog bloga.
Pingback: 7 najboljih filmova Ridleyja Scotta - Nemilosrdni gadovi