Velika pljačka louboutinki

• Tweet
• Pin It

Od njezinog prvog filma „Samoubojstvo nevinih“, preko „Izgubljenih u prijevodu“ pa sve do aktualnog „Bling Ring“ imam uvijek isti problem sa Sofijom Coppolom – nikad nisam posve siguran je li ono što gledamo na platnu upravo ono što je ona stvarno željela snimiti. Je li ta neobična, ponekad gotovo iritantna letargičnost i distanciranost s kojom prikazuje zbivanja njezin redateljski potpis ili tek nedostatak režijske vještine. Naravno, po svoj je prilici riječ o predrasudama koje malu Coppolu prate oduvijek, točnije od prvog značajnijeg glumačkog pokušaja, u tatinom trećem „Kumu“, pa sve do danas. Niti uspjesi na festivalima (njezin je prethodni film „Somewhere“ 2010. pobijedio u Veneciji) nisu posve skinuli tu stigmu s tatine kćeri pa vjerojatno niti ja ne bih imao sumnje kakve imam da je riječ o nekom drugom. No, valja ipak priznati da taj nezainteresiran stil uglavnom jako dobro stoji u korelaciji sa samim zbivanjima na ekranu, a „Bling Ring“ za to je prilično sretan primjer.

Kao što već vrapci na grani znaju Bling Ring (bling u slangu označava nakit) je naziv koji su mediji nadjenuli skupini obijesnih tinejdžera koji su prije 4-5 godina u Los Angelesu upadali u kuće slavnih i krali dizajnersku odjeću i nakit. Omiljena žrtva bila im je Paris Hilton čiju su kuću posjetili sedam puta, no bili su i kod Lindsay Lohan, Orlanda Blooma, Megan Fox i mnogih drugih, a ukupna vrijednost ukradene robe procijenjena je na tri milijuna dolara.

Skupinu predvodi Rebecca (Katie Chang), simpatična djevojka azijatskog podrijetla koja uvodi u svoj krug novog mladića u kvartu Marca (Israel Broussard), dobrodušnog no pomalo nesigurnog u sebe. Od ostatka sedmeročlane ekipe izdvaja se još razmažena i uobražena Nicki (Emma Watson), no cijeloj je grupi zajednički isti mindset: jedini sadržaj koji imaju je komentiranje izgleda, vlastitog ili nekog celebrityja. Oni žive da bi se pokazivali, ako nigdje drugdje, onda na Facebooku. Kradu odjeću, odijevaju je, odlaze u njoj na partyje, komentiraju je, fotografiraju se i na kraju fotke uploudaju  fejs ili youtube. I to je to. Teško bi itko o njima mogao reći nešto više. No, tu se  krije i najveća dramaturška zamka Coppolina filma: ključni element njezina fabuliranja – pljačke celebrity stanova nisu ni izbliza tako dojmljive i zastrašujuće kao sam opis svakodnevice te generacije.

Naime, nakon što čujete razgovore šesnaestogodišnjakinja („Di si kujo?“, „Ma popuši mi kurac!“) pored kojih se dobacivanja pripadnika lokalnih navijačkih skupina čine poput uglađene književne tribine, teško vas može šokirati prizor kao što je krađa krpica. Ta duboka praznina, pravi bezdan besmisla, najveći je horor ovog filma, a same su pljačke naspram toga prava kamilica. Od njih je stravičnija čak i činjenica da većina celebrityja uopće nije primjetila da im nedostaju krpice od više desetaka tisuća dolara. A Paris Hilton to nije zamijetila sve dok joj prilikom jedne krađe nisu ukrali robe u vrijednosti od 2 milijuna dolara.

Paris Hilton koja je kulerski kao i uvijek pristala pojaviti se u filmu, zapravo je svojevrsna metafora, ili možda tek simptom tog stanja duha koji, na žalost, nije rezerviran samo za sedmoro članova Bling Ringa. Kako sam i sam svojedobno bio urednikom jednog trač magazina, sjećam se otkrića ove glupaste bogatašice i užitka s kojim smo je, ismijavajući je i sprdajući se s njezinom tupošću, napravili zvijezdom. Ja sam, staromodan kakav jesam, dugo bio siguran da je reći nekome da je „poput Paris Hilton“ uvreda pa mi je trebalo mnogo intelektualne fleksibilnosti da probavim ideju kako je Paris ikona stila i idol mnogih mladih. Uh, ne mogu vjerovati da sam ovo napisao.

Sofia Coppola saznala je za ovu priču iz članka u Vanity Fairu i prilično vjerno rekonstruirala priču, a njezina redateljska distanciranost opet se  pokazala kao dobar način da se uvjerljivo ispriča ova priča, svaka jača autorska intervencija ili pokušaj intepretacije zasigurno bi bio potez previše. Coppola je pogodila diskurs, no nije bilo lako izaći s nedostatkom prave priče, jer ovdje je zapravo riječ o nizu varijacija na temu bez pravih likova i događaja, što s vremenom ipak pomalo dosadi. A kad želja glavnih protagonista, da od promatrača postanu oni koje se promatra, zvijezde, konačno bude uslišena, Coppola opet ne nudi klimaks, već samo novi horor. I u svom opisu boravka u zatvoru, Nicki će pričati o Lindsay Lohan i o njezinoj garderobi – narančastoj zatvorskoj odori.

Red je i običaj u filmskoj kritici osvrnuti se i na glumce pa ćemo to i učiniti, iako u filmu poput ovog to baš i nije zahvalan zadatak. Naime, glumci su istovremeno i dobri i loši, nema su tu bogznašto glumiti, nema teških replika, bezvezvni razgovori ni o čemu uz vokabular od sto-dvjesto riječi. No ide im, toliko im dobro ide biti bezvezan da im se mora priznati da nisu skroz bezvezni. Skoro bi se moglo reći da su dobri. Naravno, najviše pažnje privući će Emma Watson koja je od dobre djevojčice uvijek uza skute Harryjja Pottera dogurala do prave kuje. I dobro joj stoji. Uz nju, najugodnije je gledati Israela Broussarda, valjda zato što taj mladić jedini pokazuje naznake srdačnosti i sramežljivosti što je u njihovu društvu endemska pojava.

I kakav je zapravo taj Coppolin film? Ne pretjerano dobar, ali svakako zanimljiv. Važno je vidjeti kakva je generacija koja će doći iza nas. Jer kad ova derišta postanu svjetski vođe, kako najavljuje Nicki u svojoj završnoj riječi, možda je bolje da nas nema ovdje. (SCARY 6,5/10)

• Tweet
• Pin It