Kad je Matt sreo Michaela

• Tweet
• Pin It

„Imam dobro oko za mlade talente.“

„Ti imaš dobro oko za mlade kurčeve.“

Ovo je jedan od karakterističnih, duhovitih primjera dijaloga kakvi se odvijaju između Liberacea, kičastog pijanista i showmana koji je gotovo pola stoljeća žario i palio američkih pozornicama i njegovog mladog ljubavnika Scotta Thorsona iz televizijskog filma „Moj život s Liberaceom“. Riječ je o prvom televizijskom filmu Stevena Soderbergha nakon što je raskrstio s filmovima namijenjenuma kino distribuciji i prebacio se tamo gdje se posljednjih godina preselilo žarište kreativnosti i kvalitete – na televiziju. No, kao što smo i sami svjedoci, eto njegovog filma ponovno u kinima – naime, nekoliko dana prije premijere u programu matične kuće HBO, film je imao premijeru u službenoj selekciji festivala u Cannesu, a zahvaljujući jako dobrim reakcijama krenuo je i u izvanameričku kino distribuciju. Nagradu u Cannesu nije dobio, no utješio se sa čak 11 Emmyja, većinom u tzv. tehničkim kategorijama, ali i tri najvažnije: za najbolji TV film, za najboljeg redatelja i glavnog glumca (Michael Douglas). Moglo bi se reći da su mu pomalo nepravedno izmakle nagrade za najboljeg sporednog glumca (Matt Damon) i za snimateljski rad koji je, kao i u većini svojih filmova, pod pseudonimom Peter Andrews obavio sam Soderbergh.

Iako je Liberace poznatiji od dva protagonista, „Moj život s Liberaceom“ o intenzivnoj vezi između glamuroznog zabavljača i njegovog mladog ljubavnika zapravo pripovjeda iz perspektive ovog drugog. Scott je 17-godišnji mladić koje se bavi dresurom životinja za nastupe u filmovima kad nakon jednog nastupa upozna karizmatičnog Liberacea i dok si rekao sugar daddy postane plijenom ovog ostarjelog seksualnog predatora. Ok, nije to ipak tako jednostavno, jer ako je vjerovati filmu između njih doista se razvila i prava emocionalna povezanost, osobito kod mladog Scotta koji ignorira upozoranje batlera da si ne umišlja da je jedini, da je kroz Liberaceov krevet prošlo mnogo mladića prije njega, a bit će ih i nakon njega. Ipak, čini se da ova veza jest nešto posebnija, Liberace Scotta obasipa pažnjom, ljubavlju i darovima, a zatim ga nagovori da se podvrgne plastičnoj operaciji kako bi više sličio na njega te da bi ga nakon toga i usvojio. To nas pak uvodi u temu incesta koja je tek ovlaš dodirnuta, no Soderbergh je izbjegao dublje upetljavanje u još jednu kontroverzu. Pikanterija je ovdje ionako više nego dovoljno.

Prikazu homoseksualne veze ostarjele gay kraljice i njegova mladog ljubavnika, s frizurom poput u to doba popularne Charliejeve anđelice Farrah Fawcett, ne manjka slobodoumnosti – iako film sadrži tek jednu eskplicitniju scenu seksa i nekoliko polugolih scena u jacuzziju, razgovori o analnom seksu i potenciji prilično su zabavni, dok su emocionalni ekskursi svedeni na plačljive i patetične razmjene koje podsjećaju na iritantne heteroseksualne bračne svađe. Posebno će to doći do izražaja kad veza krene silaznom putanjom, upravo onom koju je batler najavio.

O Soderberghu se kao režiseru može puno toga lijepoga reći, riječ je o iznimno inteligentnom autoru, velikom stilistu i nadarenom pripovjedaču, no čini se da poput junaka svog prvog filma „Sex, laži, video vrpce“, pati od izvjesne emotivne distanciranosti koja ne upada u oči kad je riječ o zajebancijama poput Oceanove trilogije, no kad se ozbiljnije zapetlja u ljudske odnose, ostaje emotivno kratak, hladan i distanciran. Najviše što se u karijeri približio pravoj emociji bilo je u „Trafficu“, u centru kojeg je bio upravo Michael Douglas u ulozi suca koji vodi kampanju protiv droge kad otkrije da mu je kćer ovisnica.

Soderbergh je svjestan vlastite pretjerane racionalnosti i manjka empatije, no istovremeno i svjestan da film o vezi između Liberacea i njegova mladog štićenika ne može funkcionirati bez emotivne komponente pa se ovdje doista potrudio oko toga. I ne može se reći da rezultata nema, uspio je u naumu da izbjegne pretjeranu karikaturalnost ili pak kempistički prikaz likova, ljubavna je priča utemeljena i uglavnom uvjerljiva, no prava emocionalnost ponovno izostaje. Naravno, nije ovdje bila namjera da gledatelj pusti suzu, iako je „Planina Brokeback“ uspješno odgovorila i tom izazovu, no što se mene tiče empatija je posve izostala. Jedan od razloga za to mogla bi biti antipatija prema glavnome liku, a druga mogućnost jest izostanak kemije između Michaela Douglasa i Matta Damona. Obojica su, naime, glumački upravo briljantni i tijekom cijelog filma nisam se uspio sam sa sobom dogovoriti koji mi je od njih bolji, ali nema tu međusobnog klikanja. Doduše, ne može im se to niti zamjeriti, ionako su napravili jako važan i hrabar glumački iskorak u koji su ušli bez fige u džepu, ali filmu bi ipak dobro došlo da osim fantastične tehnike glumci imaju i makar malo homoerotskih sklonosti.

Taj manjak emocije i kemije uz malo pretjerano trajanje – film se ponekad čini i dužim od dva sata – jedine su značajnije primjedbe na račun „Liberacea“. Uz već spomenute glumačke bravure, najveća je kvaliteta Soderberghova posvećenost dočaravanju stila i ikonografije razdoblja kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih, tog blještavog glamura i kiča kojim je Liberace okružen. Kako to i inače uvijek biva s kičem, bijeli klaviri, stakleni svijećnjaci, krzneni kaputi i perike ovdje su da odvrate pažnju gledatelja od onoga što glavna zvijezda ne želi da oni vide. Njegove seksualne sklonosti, ali i loš karakter. „Ljudi vide ono što žele vidjeti“, motiv je na kojemu je Liberace izgradio svoju karijeru i javni lik, a zahvaljujući Soderberghovoj dekonstrukciji istog mi smo vidjeli dobar, no ipak ne i genijalan film. (HOMOFOBNE OSOBE SAMO UZ PRATNJU 7/10)

• Tweet
• Pin It