Ljubav, cuga i rokenrol
| Pjesma koja ljubav znači / Begin Again, SAD, 2013., glazbena dramedija , 104 minuta |
|---|
| Autori: John Carney |
| Uloge: Mark Ruffalo, Keira Knightley, Adam Levine, Haillee Steinfeld, James Corden, Catherine Keener, Yasiin Bey (Mos Def), CeeLo Green |
Kad neki film mjesecima čeka datum početka svog kino života i još u tom čekanju promjeni originalni naslov, stvari ne slute na dobro. Danas sasvim nenadahnuto, generički nazvani „Begin Again“ debitirao je prošlog rujna na festivalu u Torontu pod pomalo kičastim, ali svakako znatno prikladnijim imenom „Can A Song Save Your Life?“, a otada je više puta odgađan početak njegove kino distribucije. Sve i da ne zna za ovu njegovu prethistoriju, iskusni će nos filmskog šmekera nanjušiti da je ovdje bilo nekog last minute premontiranja, možda čak i dosnimavanja. Takve postprodukcijske ujdurme nerijetko završe u suzama, odnosno u tome da se redatelji znaju odreći svoga filma, a za „pravu“ verziju treba čekati neki budući director’s cut na DVD-u, koji se pak zna i ne dogoditi, jer je kino verzija, eto, bila govno i grubo je flopnula, pa koga onda još briga što je autor zaista želio reći.
Ništa od nevedenih kvalitativnih kvalifikacija ne vrijedi za „Pjesmu koja ljubav znači“ (uf, domaći naslov je tek kič bomba), dapače, ne može biti dalje od istine. Doduše, uvijek se može dogoditi da kad film flopne u kinima (a zasad je na dobrom putu) počinje međusobno prepucavanje i vađenje usranih gaća.
„Pjesma…“ je film scenarista i redatelja Johna Carneya, hvaljenog Irca čiji je „Once“ („Jednom“) 2008. maznuo Oskara za najbolju pjesmu („Falling Slowly“) i odmah je jasno da je frajer tu na poznatom terenu, samo što je ovdje dobio priliku operirati sa značajno većim budžetom i glumačkim imenima s A liste. I ne samo to – „Pjesma“ ima i producentski pečat Judda Apatowa, što nikad nije na smetnji. Film počinje u nekom zadimljenom njujorškom baru gdje se pomalo nadrkana Gretta (Knightley) na nagovor frenda (Corden) nevoljko penje za mikrofon i otpjeva neku svoju intimnu akustičnu baladu uz ekstatično ravnodušnu reakciju čitave birtije. Čitave osim jednog pozornog para očiju i ušiju koje pripadaju Danu (Ruffalo), za kojeg je odmah jasno da ga je Grettina izvedba izbacila iz cipela.
Slijedi niz flashbackova iz kojih saznajemo tko su uopće Greta i Dan i kako su se i zašto našli tu gdje jesu. Najprije ide njegova priča i tu odmah vidimo da je čovjek poprilično sjeban. Neurotični alkoholičar koji je nekad davno bio faca u diskografiji, a danas ga izbacuju iz firme koju je osnovao (iz obiteljske kuće je izbačen odavno). Tu sad treba reći da je Mark Ruffalo naprosto sjajan i da u apsolutno svakoj sceni proždire kadar samom svojom prisutnošću u njemu. Nije on inače glumac nekog širokog raspona emocija i ekspresija, i ovdje je otprilike na tragu svega što o njemu kao glumcu znamo, samo puno bolje, intenzivnije i životnije. Uloga Dana mu je naprosto legla kao Hamesu onaj volej protiv Urugvaja.
Gretta je pak talentirana autorica koja nema izvođačkih ambicija, a njena namrgođenost proizlazi iz razlaza sa dugogodišnjim dečkom Daveom (Adam Levine iz Maroon 5 u sasvim solidnom glumačkom debiju) koji je pak na rubu da postane megazvijezda, zahvaljujući, između ostalog i njenim pjesmama. Kad smo se rješili „popudbine“ dvoje glavnih likova, krećemo s pričom, koja je već viđena, pomalo predvidljiva, ali i poprilično šarmantna. Pijani i jedva ubrojivi Dan uspije nekako nagovoriti Grettu koja je pak na rubu da završi s New Yorkom i vrati se doma u Englesku, da snime tu njenu pjesmu (u kojoj on čuje ono što nitko drugi ne čuje), ali i ostatak albuma uživo s bendom po njujorškim ulicama, krovovima i stanicama podzemne željeznice. Kako su oboje bez kinte, u pomoć dolazi konjica u vidu Danovih starih d(r)ugova, konkretno reperskog superstara Troubleguma u efektnom cameu CeeLo Greena.
Tu onda kreće jedan mirniji, pastoralniji, pomalo videospotovski dio filma u kojem njih dvoje (izgleda da je Keira ovdje sama pjevala svoje vokale), onaj njen frend iz bara s početka filma plus nekoliko na brzinu skupljenih, ali očito sjajnih muzičara sviruckaju neke zgođušne pjesmuljke po gradu. Inače autor mjuze je jedan od top 5 američkih autora-najamnika Gregg Alexander, poznatiji kao frontman one hit wonder banda iz ’90-ih New Radicals. Paralelno s tim pratimo Danove pokušaje obnavljanja odnosa s kćeri tinejdžerkom (Steinfeld) i bivšom ženom (Keener), dok se u Grettin život vraća Dave.
„Ništa mudro“ rekao je svojedobno Goran Bregović, ali i ništa manje simpatično zbog toga. Carney se solidno snašao u New Yorku, očito je dobro odhendlao tu svoju zvjezdanu glumačku ekipu, a pokazao se i poprilično spretan u žongliranju sa svim tim flashbackovima (ona dva na početku nisu jedina!) i vremenskim skokovima. Da je verziran u glazbenim sekvencama poznato je još iz „Once-a“. Jedina bi mu primjedba mogla biti pomalo neočekivani i nagli kraj. No tu se vraćamo na špekulacije s početka teksta. Meni je zadnjih par minuta filma smrdilo na naknadnu montažnu, možda čak i „dosnimavačku“ pamet. A možda me pak Carney uljuljao u tu svoju laganu njujoršku atmosferu pripitosti, simpa luzerstva i cool mjuze, da sam onda očekivao i finale u tom duhu. Svejedno, svidio vam se taj i takav završetak ili ne, definitivno ne kvari konačan dojam o cjelini. A taj je dojam i više nego pozitivan… (MOJE PJESME, MOJI SNOVI NA DOKOVIMA NEW YORKA… 8/10)
