Najljepša ljubavna priča našeg doba

• Tweet
• Pin It

Jednom davno, u prošlom stoljeću, postojala je kinematografija u kojoj nije svaki iole uspješniji film dobivao nastavke. Tako se primjerice, u ta prastara vremena, čak nisu sjetili napraviti nastavak najkomercijalnijeg filma svih vremena (prilagođeno utjecaju inflacije), „Zameo ih vjetar“. Kako znamo, danas su druga vremena i da je primjerice prošlogodišnja „Ana Karenjina“ bila samo malo uspješnija, niti sitnica poput one da naslovna junakinja skonča pod vlakom ne bi omela dosjetljive holivudske producente da snime sequel. A ako baš nikako ne bi išlo, barem bi izbacili prequel. Ima to svojih dobrih i loših strana pa tako baš nimalo ne žalim što nije snimljen nastavak jednog od najljepših ljubavnih filmova svih vremena, „Kratkog susreta“ Davida Leana, ali bi zato, gledano unatrag, bila velika šteta da nastavke nije dobio film „Prije zore“ („Before Sunrise“). Naime, bez „Prije sumraka“ („Before Sunset“) i „Prije ponoći“ („Before Midnight“), „Prije zore“ ostao bi tek  neobična i simpatična ljubavna minijatura, filmska epizoda koju danas više ne bismo tako živo pamtili.

Snimljen prije 18 godina taj film donosi priču o slučajnom susretu u vlaku dvoje mladih ljudi, Amerikanca Jesseja (Ethan Hawke) na proputovanju Europom i Francuskinje Celine (Julie Delpy) koja se vraća u Pariz iz posjete baki u Budimpešti. Nakon kratkog razgovora u vlaku, između njih se osjeti  neka kemija pa Celine lako pristane kad je Jesse pozove da i ona izađe iz vlaka u Beču i pravi mu društvo jedan dan i jednu noć prije nego uhvati avion za Ameriku. Tih nešto manje od 24 sata provest će šećući bečkim ulicama, srećući ljude i uglavnom – brbljajući. O svemu i svačemu, uglavnom prozaičnim stvarima poput djetinjstva, prijatelja, glazbe, ljubavi, seksa i drugim temama koje čine život. Iako je, kad se ujutro moraju rastati, i njima i gledateljima jasno da su zaljubljeni do ušiju, Jesse i Celine učine glupost, ne razmijene kontakte, čak si niti prezimena ne znaju, već dogovore ponovni susret za šest mjeseci na istom mjestu. Bio je to slatki ljubić u kojemu je fascinirala jednostavnost koncepta, čitav film sklopljen je od šetnji i razgovora dvoje glumaca i kamere koja ih prati, kad god je moguće u beskonačinim dugim kadrovima, no podjednako su impresivne izvedbe dvoje glavnih glumaca koji su nas, usprkos začudnosti samog događaja, bez pol muke natjerali da im vjerujemo bez ostatka.

Drugi je film, „Prije sumraka“, snimljen devet godina kasnije, još i mnogo bolji. Naime, devet godina kasnije Jesse u jednoj pariškoj knjižari promovira knjigu koju je napisao o tom susretu i na promociji ugleda nju, Celine. Između promocije i njegovog aviona ovaj je put još mnogo manje vremena, tek nekoliko sati koje će iskoristiti kako bi otkrili zašto se nisu susreli tada kada su se dogovorili, što im se u međuvremenu dogodilo u životu (on ima ženu i sina, ona dečka), te pokušaju shvatiti što i nakon toliko godina znače jedno drugome. Posljednja informacija koju ćemo saznati o njih dvoje prije nego što krene odjavna špica jest da će Jesse propustiti avion. Stoga, nikoga nije iznenadilo kad se, točno devet godina kasnije, pojavio treći film.

Za razliku od prva dva filma koji su sjajni primjeri minimalističke dramaturgije, „Prije ponoći“ ipak je nešto razvedeniji film, u njemu se pojavljuju Jessejev sin (u uvodnoj sceni Jesse ga ispraća na avion u Ameriku), blizanke koje zajednički imaju Celine i Jesse, ali i njihovi poznanici s kojima provode ljetovanje u Grčkoj i dugo razgovaraju o muškarcima i ženama, ljubavi i braku. Nije mi izletio nikakav spoiler, naime već nakon nekoliko minuta saznat ćemo da su Celine i Jesse između dva filma postali i bračni partneri, a još par minuta kasnije i nešto više o zbivanjima koja su se neposredno nastavila na prethodni film – nekoliko dana ludog seksa.

Iako nemamo dvojbi kako je veza između njih dvoje sasvim posebna i snažnija od većine običnih veza, ipak niti Celine i Jesse nisu pošteđeni bračnih razmirica, a jedna takva zauzima veći dio zaključnog filma. Naime, iako se i dalje razumiju, kako bi se reklo, u dušu, čini se da je od njihovog zadnjeg pravog razgovora prošlo mnogo vremena, a u međuvremenu su kao i većina drugih bračnih partnera vrijeme provodili skrbeći za djecu i organizirajuću vlastite poslovne rasporede. Sada, kad igrom slučaja dobiju priliku posvetiti se jednu večer samo sebi, učiniti će to na način na koji su se najmanje nadali. Podjednako, i oni i gledatelji. I baš kao što su posebno slatki i neodoljivi kad razmjenjuju nježnosti i sitne ljubavne provokacije, tako su ovaj put grozni kad jedno drugome nanose bol. Da ovoga trena moram izabrati koji bih od tri filma najradije ponovno pogledao, ne bih izabrao trojku (posegnuo bih za „Prije sumraka“), no ne zato što nije dobra, dapače sjajna je, već zato što svađu ovog para prema kojima gledatelj s godinama izgradi neku gotovo prijateljsku emociju, nije uvijek lako ni ugodno gledati. No, kako znamo još iz vrtića tko se tuče taj se voli pa tako i njihova svađa prerasta u još jednu manifestaciju i trijumf ljubavi koja je trećim filmom zaokružena u najljepšu filmsku ljubavnu priču sve tamo od već spomenutog „Kratkog susreta“.

I sad je već krajnji čas da se spomene redatelj Richard Linklater koji je okrenuo naglavačke sve klasične dramaturške uzance ljubića i na posve jedinstven način uspio kamerom uhvatiti ono što se inače teško uhvati i u stvarnom životu, onu iskricu ili pak one leptiriće u želucu koji obično označavaju početak zaljubljenosti. Njegovo inzistiranje na dugim kadrovima, nekad i od 5,6,7 minuta, izvuklo je iz glumaca ono što ni sami nisu znali da imaju, a svakim sljedećim filmom intenzitet između njih samo se pojačavao. Osobno, nisam baš previše simpatizirao Ethana Hawkea, čak ni nakon prvog filma, no sada, nakon „Prije ponoći“, skidam kapu, malo je glumaca koji bi bili u stanju iznijeti tolike količine dijaloga, toliko emocionalnog nijansiranja i toliko improviziranja koje je istovremeno opušteno i fantastično glumački precizno, kao što je to učinio Hawke. Sve rečeno, ali poboldano i s još tri uskličnika pride odnosi se i na sjajnu i prekrasnu Julie Delpy. Od drugog filma, njih su dvoje postali koautori koji su zajedno s Linklaterom razrađivali likove, priču i scenarij, a paralelno s time i glumački rasli. „Prije ponoći“ u tom je pogledu još zahtjevniji od prethodnika i, ne treba ni reći, više nego uspješno savladan.

Ukratko, trilogija „Prije zore/sumraka/ponoći“  pravo je malo filmsko i glumačko čudo koje trebaju pogledati svi oni koji još nisu zaboravili kako je to imati leptiriće u želucu. A oni koji jesu? E, oni pogotovo! (I NEMILOSRDNI GADOVI PONEKAD PLAČU 10/10)

• Tweet
• Pin It