Topli obiteljski psiho torture porn

• Tweet
• Pin It

U početku bijaše kazališna predstava. Moram priznati da to nije rečenica od koje mi odmah zaigra srce (a ni naknadno). Nisam dakle fan braka kazališta i filma (makar ne bi tražio referendum da im se to zabrani – neka cvijeta tisuću cvjetova!) za razliku od npr. puno „prirodnijeg“ spoja televizije i filma. Ne treba to previše elaborirati, mislim da je dovoljna jedna riječ – gluma. Jer, glumačka teatralnost i egzaltiranost koja se u kazalištu smatra normalnim, na filmu je znatno teža za provariti, pa makar bila i od i ovdje povremeno sjajne, neponovljive Meryl Streep. „Kolovoz“ je dakle ekranizacija slavnog suvremenog komada Tracya Lettsa (r. 1965.), nagrađenog najprije Pulitzerom a kasnije, na daskama, i Tonyima i kojekakvim drugim kazališnim nagradama. Relativno je to nov tekst (prvi put postavljen u Chicagu 2007.), a već ga mnogi spominju kao moderni američki klasik. Da su od njega išli radit sapunjaru, mogao je možda biti i TV klasik, no filmski ipak neće biti.

Autor komada i filmske adaptacije, Tracy Letts, osim što ima žensko ime, ima pomalo i ženski rukopis. Možda je to mrvicu i seksistička opaska s moje strane, ali ovdje su doslovno svi ženski likovi bogati, zanimljivi, prepuni tajni i slojeva, dok su također bukvalno svi muški i/ili bezvezni, neuzbudljivi, kenjkavi i antipatični. Ali OK, zašto ne – da parafraziram Rodoljuba Rođu Petrovića – i ja volim feminizam (ali ne u svojoj kući). Osnovni set up, ili što bi u Hollywoodu rekli pitch je čehovljevski obiteljski nukleus od tri sestre (plus pripadajuće muške „pertinencije“) provučen kroz gustu, sparnu tennesseewilliamsovsku južnjačku psihozu a podebljan centralnim likom poremećenog matrijarha (Streep). A taj dolazi u vidu našutane, bezobrazne babe iz pakla, koja je podjednako mogla ispasti iz bilo kojeg od poznatijih Williamsovih komada kao i biti jedan od Belfortovih narko pajtosa, s tim da su Vuk s Wall Streeta & co. male krotke ovčice naspram poganog jezika i osebujnog karaktera gđe. Violet Weston.

Kad pitomi pater familias Beverly (Sam Shepard), inače pjesnik i alkos „svjetske klase“ (po riječima njegove gospođe) iznenada nestane jedne vruće kolovoške večeri, u domu Westonovih u nepreglednoj preriji Oklahome skuplja se obitelj. Osim mame Vi, dugogodišnje ovisnice o malim plavim, bijelim i inim pilulama, to je i njezina podjednako jezičava sestra Mattie Fay (Margo Matindale), te tri kćeri – najstarija i čini se najozbiljnija Barbara (sjajna za Oskara nominirana Julia Roberts u svom najboljem izdanju u puno godina), zatim Ivy (Julianne Nicholson) koja je jedina ostala živjeti blizu roditelja te infantilna Karen (Juliette Lewis). Sve one imaju i svoje pratioce i komplicirane odnose s njima, a jedini među njima koji pokazuje kakve takve znakove života je muž Mattie Fay, dobroćudni tetak Charles (pouzdani Chris Cooper). Kad konačno stigne vijest koju svi sa zebnjom čekaju (valjda nije spoiler – to se dogodi u 27 minuti filma?), da je stari Weston pronađen mrtav, kreće očekivano obiteljsko nadjebavanje. Krene ono doduše od samog početka, ali u rukavicama, ali kad na karminama našutana Violet izvrijeđa sve i svakoga, rukavice naglo otpadnu. Ta beskonačna ali uzbudljiva i sočna scena inače graniči s nečim što bi komotno mogli nazvati „topli, obiteljski, pastoralni psycho-torture porn“.

I tu se onda stvari stvarno, ali STVARNO zapliću, a taj red suludih obrata na red usporenih prerijskih pejzaža pa onda malo otkrivanja najskrivenijih tajni začinjen inteligentnim, ali mahom otrovnim dijalozima i općim vređaonama strahovito je zanimljiv iako ubitačno pretjeran i u suštini sapunjarski. Letts naime kao da je sastavio listu kojekakvih nakarada i opačina gdje su droga i alkohol mila majka i tek bezopasne nuspojave (psihološko nasilje svake vrste, teško djetinjstvo, preljub, incest, pedofilija, što god hoćeš…) pa onda krenuo križati s popisa. I taman kad misliš da je to to – nije! Ima još. Pomogao mu nije ni režiser John Wells, inače iskusni TV štancer (pisao, režirao i producirao na „Hitnoj službi“ i „Zapadnom krilu“, a danas je tzv. showrunner američke verzije „Shameless“, odnosno „Besramnika“) koji se valjda pogubio u mozganju kako da troipolsatnu predstavu sabije u dvostani film, pa mu onda cjelina poprilično šteka.

Ali zato ima jako dobrih momenata, nije da nema, no uz ovakvu glumačku ekipu, moglo je to i moralo bolje – primjerice Benedict Cumberbatch i Ewan McGregor poprilično su neiskorišteni. I naravno, par riječi o Meryl – njoj je ovo 18. oskarovska nominacija i uz sva teatralna pretjerivanja i otklizavanja u preglumljavanje, apsolutno je zaslužena. Prema njenoj Violet, kako je sjajno primjetio kritičar britanskog Empirea, čak i odurna Miranda Priestley iz „Vrag nosi Pradu“ djeluje „kao knjižničarka“. Ništa slabija Robertsica je pak nominirana za sporednu ulogu, iako je to zapravo glavna, ali ako itko zna išta o oskarovskoj tehnologiji, onda su to braća Weinstein, producenti „Kolovoza“, pa im u tom pogledu svakako treba dati neki benefit of the doubt.

I završno – ako ste mislili da ću odoljeti spomenuti onu sad već do bola izlizanu i precitiranu, slavnu rečenicu s kojom Tolstoj započinje Anu Karenjinu („Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.”), krivo ste mislili. Jer ako je neka obitelj u tako, da oprostite, debelom kurcu da im ni stari Tolstoj ne bi pomogao, onda su to definitivno šarmantni Westonovi iz okruga Osage u Oklahomi…  (MALA KUĆA U PRERIJI SA PSIHO TWISTOM 7/10)

• Tweet
• Pin It