Komedija o dečku koji ulazi u ormar

• Tweet
• Pin It

Engleski velemajstor slatkaste a inteligentne i ironične romantike Richard Curtis, zaslužan je za dva antologijska rom-koma, „Četiri vjenčanja i sprovod“ iz 1994. koji je napisao, i „Zapravo ljubav“ („Love Actually“) iz 2003. koji je napisao i režirao. Radio je Curtis naravno i druge pozate stvari, prije svih „Crnu guju“ i „Mr. Beana“ na telki, kao i razvikan, ali ne bogzna kakav rom-kom „Notting Hill“ („Ja u ljubav vjerujem“ kod nas), no spomenuta dva klasika dovoljna su da mu se do kraja karijere gleda kroz prste sve da se uhvati i ekranizacije telefonskog imenika u 3D-u.

Kroz prste mu se doduše već moralo jako gledati kod njegovog drugog redateljskog pokušaja, usiljenog i zbrčkanog „Rock’n’roll broda“, no sad se Curtis opet vratio onome što mu očito ide najbolje, samo s malim twistom i zericom pretenciozne kasno-sredovječne životne mudrosti. Twist je putovanje kroz vrijeme, a o mudrovanju nešto kasnije.

Timu (Domhnall Gleeson, sin Brendana) za 21. rođendan umjesto nekog uobičajenog očinskog mudroslova o pčelama, tučcima ili kako to već ide… otac (Bill Nighy) otkrije obiteljsku tajnu – muškarci u njihovoj obitelji mogu putovati kroz vrijeme, točnije mogu se vratiti u bilo koji događaj koji su proživjeli ili mu prisustvovali. E sad, s obzirom da im je za to dovoljno da se sklone na neko mirno i tamno mjesto, neki ormar ili ostavu, i zamisle trenutak u koji se žele vratiti, odmah upada u uoči kako je moguće da se dečku u njegovih 21 godinu života nikad nije omaklo da slučajno skokne u povijest. Također, zgodno je da se svaki put kad Tim poželi otperjati u prošlost odnekud iza njega stvori kakav ormar ili špajza. Ali OK, tu je odmah jasno da će Curtisu ponovo trebati gledati kroz prste, barem što se tiče rupa u scenariju i dobro je to znati što ranije da bi se čovjek mogao opustiti, zanemariti logiku i uživati u filmu.

A uživati se, hvala bogu ima u čemu. Pogotovo što su rom-komovi danas, otkad nas je napustila genijalna Nora Ephron („Kad je Harry sreo Sally“, „Sleepless In Seattle“, „You’ve Got Mail“…) a Apatow i ekipa pomalo posustali, postali tako neizlječivo blesavi, predvidljivi, kičasti i prepuni klišea. A Curtis je još uvijek majstor zanata, prvorazredni manipulator emocijama, koji je nešto od te manipulativnosti prenio i na svog junaka. Naravno da će kod žena ne baš najuspješniji Tim svoju novopronađenu vještinu uglavnom koristiti da bi „groundhog-day-ovski“ ponavljao situacije i usavršio nastup te osvojio onu pravu. A ta dolazi u obliku američke slatkice Mary (Rachel McAdams – sad već skoro pa svojevrsna Meg Ryan za 21. stoljeće) i tu nas Curtis ugodno iznenadi (slijedi spoiler!). Naime Timovo osvajanje Mary nije krajnji cilj filma, jer se to, iako potraje neko vrijeme, ipak dogodi relativno brzo, a Curtis se onda polako počinje baviti drugim stvarima, odnosno onime što mu je vjerojatno ovdje bio konačni cilj.

I tu se vraćamo onom mudrovanju od maloprije – naime, drugi dio filma je jedna snena i sjetna ali svejedno angažirana lekcija o životu carpe diem tipa u kojem važniju ulogu ima Timov odnos s ocem a donekle i sestrom. Curtis je o tome govorio i u intervjuima oko filma. Očito da je čovjek sada sa 56 godina, četvero djece u sretnom braku s TV novinarkom Emmom Freud (inače praunukom starog Sigmunda!), imanjem na selu i titulom viteza, osjetio važnim reći koju o važnim životnim pitanjima. Sve to cementira i njegova nedavna tvrdnja da više ne namjerava režirati filmove već samo pisati za druge.

Nema naravno ništa loše u svemu tome – kad je poruka plemenita može joj se oprostiti nedostatak suptilnosti u njenom putovanju na odredište. Kao što je Curtisu lako oprostiti i ignorirati bezbrojna logička pitanja koja se tokom filma nameću – nelogičnosti i rupe u scenariju dakle ne treba brojati, na to se već redovni kino gledatelj ionako navikao kao magarac na batine i u jednostavnijim varijantama od time travela. A i sasvim sigurno se pomirio s činjenicom da vjerojatno nikada nećemo dobiti film koji se bavi putovanjem kroz vrijeme, a da ne bude pun rupa kao švicarski sir (osim naravno jednog i jedinog „Povratka u budućnost“).

Osim toga, „Pravi trenutak“ prepun je zgodnih malih epizodica, duhovitih i šarmantnih (Bill Nighy je uobičajeno nenadjebiv), a Curtis virtuozno rukuje plutonijem svoga zanata – kičem i patetikom, hodajući čitavo vrijeme po njihovom tankom rubu, ali uvijek ostajući s prave strane. Nije ovo naravno u rangu njegova dva žanrovska remek-djela, ali je i dalje bez po muke bolje od bilo čega romantičnog što nam Hollywood nudi zadnjih godina…  (PRAVI TRENUTAK ZA „PRAVI TRENUTAK“  8/10)

• Tweet
• Pin It