Prvi filmski fijasko Nicka Hornbyja

• Tweet
• Pin It

Interes filmaša za romane Nicka Hornbya očito nije bio samo pomodni hir početka milenija jer dok u kina slijeće „Duži put do dna“, na američkom NBC-u upravo je u toku prva sezona „About A Boy“ („Sve zbog jednog dječaka“), koja je svoju filmsku inačicu dobila još 2002. s Hughom Grantom. I Hornbyev „Fever Pitch“ („Nogometna groznica“) doživio je dvije adaptacije, britansku i američku, a od njegovih sedam romana tri još čekaju filmske verzije, koje će očito kad tad dobiti. Osobno bih volio vidjeti ekranizacije „How To Be Good“ („Kako biti dobar“) i „Juliet, Naked“ („Juliet, gola“) meni dvije iznimno simpatične knjige.

„A Long Way Down“ („Duži put do dna“), međutim, nisam čitao – to je jedna od onih knjiga koja se vuče i nikako da vas obuzme, a donekle vas ipak zanima. Iako sam njegovih preostalih pet romana (osim „Slam“/„Tresak“ koji je više onako teen uzrasta) progutao u dan-dva, ovaj sam nekoliko godina nosio na more, svakog ga ljeta započinjao ispočetka i opet ništa. Sad mi je jasno i zašto. OK, u Hornbyevu obranu treba reći da film poprilično odstupa od knjige i da je tu bilo dosta teško pogoditi Hornbyev serio-komični ton, no „Duži put do dna“ toliko je tanak i promašen da i sam Hornby treba preuzeti bar dio odgovornosti.

Na Staru godinu na vrhu jednog jako visokog londonskog nebodera nađe se četvero međusobno poprilično različitih očajnika kojima je zajednička jedino želja da svoj život završe sada i ovdje skokom u nepovrat. Tu je Martin (Brosnan), osramoćena bivša TV zvijezda koja nakon afere s maloljetnicom i pripadajućeg zatvora više nema ni karijere ni obitelji a ni želje za životom. Zatim povučena Maureen (Collette) koju ubija bespomoćnost njenog života s nepokretnim, autističnim sinom; 18-godišnja Jess (Poots) koju pak muči ljubav, tinejdžersko traženje ali i obiteljska situacija te tajanstveni pizza boy JJ (Paul).

Tih četvero dešperatera najprije spriječe jedni druge u pokušaju skoka, a zatim sklope „pakt o neskakanju“ na šest tjedana, točnije do Valentinova. Njihova priča ubrzo zainteresira medije, em zbog Martinova celebrity backgrounda, em zbog Jessina oca političara (Neill). Zatim se u bježanju od paparazza međusobno zbližuju, a onda i pobjegnu na kraći odmor na Tenerife gdje se stvari dodatno zakompliciraju – na stranu što je i sama ideja bilo zajedničkog bilo pojedinačnog egzotičnog G.O.-a netom nakon silaska s krova s kojeg tek slučajnošću nisi skočio sasvim promašena. Možda sve to u knjizi bolje funkcionira, ali nijedan od junaka zapravo nam ne uspijeva „prodati“ svoju priču, kao što je i njihova zajednička storija prepuna rupa, banalnosti, kiča, općih mjesta i klišeja. Na primjer taj Brosnanov Martin potpuno je neuvjerljiv i izgleda kao da je njegovu depresiju prouzročio kvar kvarc-mašine a ne ozbiljni životno-karijerni raspad. Jess je zapravo veseljak, članica škvadre zadužena za bacanje fora i kao takva sasvim neprikladna za potencijanog samoubojicu, makar i na mah. Za totalnu nepoznanicu JJ-a pak postoji ozbiljna opasnost da se iza te njegove tajanstvenosti zapravo ne krije ništa osim praznine i nedorađenosti lika s kojim autor, pa onda ni on sam ne znaju kuda bi. U svemu tome se onda logično ni trenutno vrući Aaron Paul, friško s finala „Breaking Bada“ (kao Waltov sidekick Jesse) i trenutno u „Need For Speed“, nije baš snašao.

Kakvu takvu empatiju kod gledatelja mogla bi izazvati eventualno jedino Maureen i to zbog njezina očito ubitačno čemernog života, ali ne i želje za okončanjem istog – to ju na žalost svrstava uz bok s njenim pajtosima s krova. U ovakvim ansambl filmovima, sve je u likovima, a kad su oni ovako promašeni i/ili zbrčkani, onda je i sve ostalo uzalud. A to ostalo također nije bogzna što – francuski režiser Pascal Chaumeil, čije su posljednje dvije komedije, „Srcolomac“ i „Savršen plan“ igrale i u našim kinima, s druge strana Kanala snašao se očito kao slon među porculanom. Niti mu se posrećilo s glumcima, niti je vješt s komičnim tempiranjem, a ni građenje bilo kakve atmosfere nije mu baš jača strana. Poneki rijetki osmijeh koji se tu i tamo zalomi bude više kiseo nego autentičan, a generalni osjećaj koji film pobuđuje je nelagoda, ali puno više zbog teške redateljske ruke nego „teške“ teme. Sve skupa uglavnom nije totalna katastrofa ali nije ni daleko od toga… (SAD TU TREBA DOĆI NEKA CRNJAK FORA SA SAMOUBOJICAMA, ALI MI JE OVAJ FILM UBIO SVAKU ŽELJU ZA ZAJEBANCIJOM…  3,5/10)

• Tweet
• Pin It