Brzaci, prečaci, j’accuse i ostali blues

• Tweet
• Pin It

Ljudsko srce u konfliktu sa samim sobom jedina je tema vrijedna pisanja, misao je Williama Faulknera koju je George Raymond Richard Martin prisvojio kao kategorički imperativ svog stvaralaštva i utoliko je ova epizoda „Igre prijestolja“ najmartinovskija dosad. Jer moje je ljudsko srce razdrto u konfliktu sa samim sobom. I dodatno je razdrto što si je uopće dopustilo biti razdrto jer to je ipak, da, reći ću to, samo serija, ništa osobno, baš koliko su i sve ostale serije samo serije, ništa osobno. Ali zašto onda ovih 78 amaterski loše napisanih, tragikomično nepromišljenih minuta „Igre prijestolja“ osjećam kao osobnu izdaju? I… zar je nakon 71 epizode suočavanja sa svim osjećajima poznatima čovjeku osjećaj izdaje… zadnji koji je preostao? I… zašto odjednom pišem kao Carrie Bradshaw?!

Razdrla me ova epizoda već u startu, sa scenom spaljivanja pokojnika, ali na dobar način, kako to već ova serija – uh, još uvijek boli napisati tu riječ – konzistentno radi. Pet minuta vinterfelskog slavlja kasnije, muškarac je još uvijek slatko dijete ljeta koje uživa u prvim pravim trenucima opuštanja ovih fascinantnih likova nakon osam dugih intenzivnih sezona. Tek negdje oko kraljičine legitimacije Gendryja Baratheona slatko dijete ljeta počinje se suočavati sa zimom. Daenerys nikad ne bi Tyrionu pred svjedocima priznala da to nije čin dobra srca nego dobre strategije. Sansa zna bolje i ne bi si dopustila ovako otvoreno neprijateljstvo kakvo pokazuje svojoj legitimnoj kraljici. Zašto se ove moćne žene odjednom ponašaju kao mizogine karikature samih sebe, kao obične… Prave kućanice iz Westerosa?

Ne znam, Carrie, ja sam također u šoku, ali vidim na što ciljaš pa neka ti bude.

OH BLESS!: Najblesavije replike Pravih kućanica, pardon, Pravih kraljica iz Westerosa

5. „Dracarys!“ (Missandei)

4. „Nikad nisam preklinjala za nešto, ali tebe preklinjem: ne čini to, molim te!“ (Daenerys Targaryen)

3. „To je u redu, meni ne treba puno saveznika.“ (Arya Stark)

2. „Ostani ovdje, ostani sa mnom, molim te!“ (Brienne od Tartha)

1. „Bez Littlefingera, Ramsaya i ostalih, ostala bih mala ptičica cijeli život.“ (Sansa Stark)

Jedna prava kraljica vidno nedostaje na ovoj top listi. Stvarno nije dobar znak kad skužiš da se u čitavoj „Igri prijestolja“ samo Cersei Lannister ponaša normalno.

Negdje nakon kraljičine zdravice Aryi Stark, heroini Winterfella, slatko dijete ljeta počelo je cvokotati od studeni. Tormund regresira u poslovičnog pijanog ujaka koji sramoti čitavu obitelj na zajedničkim okupljanjima i u žaru mitologiziranja životne priče Jona Snowa bunca da na zmaju letjeti može samo kralj ili luđak. Kamera se ah tako značajno zaustavlja na licu brzacima i prečacima netom ah tako suptilno inaugurirane lude kraljice. Daenerys, U oluji rođena, iz kuće Targaryen, Prva svog imena, kraljica Andala i Prvih ljudi, kraljica Meereena, khaleesi Velikog travnatog mora, Majka zmajeva i Razbijačica okova, osjeća se usamljeno, ljubomorno, nemoćno, poniženo, poraženo, jer eto, brzaci i prečaci. Daenerys napušta zabavu, Varys je značajno gleda, ali poricanje je toliko snažno da odbijam zbrojiti karakterni brzac sa scenarističkim prečacem, već čujem onu beskorisnu olinjalu pijanduru, Tyriona Lannistera, nekoć „najpametniju osobu na cijelom svijetu“, kako Ser Brienne od Tartha podjebava što je djevica i istom mu želim da umre jer svatko tko podjebava Ser Brienne od Tartha zaslužuje smrt, no tješim se da ovu gordu vitezicu precijenjeni bijedni muškarci valjda više ne mogu povrijediti gore od ovoga. Oh ti slatko dijete ljeta, što ti znaš…

Gendry Baratheon brzo se navikao na svoje novo ime, toliko da je zaboravio da nije iz Riverlanda da bi se prezivao Rivers, već iz Crownlandsa gdje se priznata izvanbračna djeca prezivaju Waters, a on nije niti bio priznat da bi uopće imao prezime, no to je sad sasvim nebitan simptom scenarističkog nemara jer Arya Stark ionako nikad nije bila dama, „to nisam ja“, i zadnje što bi joj moglo promijeniti mišljenje je Gendryjeva idiotska prosidba (to će ona, dakako, zaključiti tek nakon što progugla što prosidba jest jer u ovom svijetu takav običaj naprosto ne postoji). No dobro, ovo je bila samo glupa, ne i aktivno toksična scena.

Sansa Stark, naime, tad još nije ponosno izjavila da bi bez Littlefingera, Ramsaya i ostalih ona ostala mala ptičica cijeli život i tako ovu još donekle spašavanja vrijednu epizodu zajedno s čitavim svojim karakternim razvojem gurnula kroz Mjesečeva vrata u provaliju iz koje više nije bilo povratka. Ovu i ovakvu rečenicu staviti u usta jedne traumatizirane žrtve nasilja? Aktivna toksičnost, j’accuse.

No sad smo već u odajama Ser Brienne od Tartha i, čekaj malo, jesu li to Benioff i Weiss upravo iskoristili „Antonio, vruće mi je“ kao legitimnu strategiju barenja ženske? Najgore od svega, uspijeva mu i već sam srdit jer ne želim da ova – još uvijek boli – serija tako moćan i jedinstven lik poput Ser Brienne od Tartha svodi na damu koja stoji ispred svog viteza i moli ga da je voli, ali što zna slatko dijete ljeta što mu se još sprema.

Sad već Daenerys preklinje Jona i muškarac gubi strpljenje.

Sad se već Daenerys ponaša „nerazumno“, kao „luda kraljica“, !!!, kad joj Sansa – da, ona ista Sansa Stark koja je zaklinjala netom uskrišenog Jona Snowa da okupi svoju izmrcvarenu improviziranu vojsku i smjesta krene napasti Winterfell – savjetuje da odmori vojnike prije napada na King’s Landing. Sad već Jon i Tyrion zagovaraju posve, P-O-S-V-E idiotski plan opsade prijestolnice. Sad već Sansa pogledima strijelja ludu kraljicu jer se valjda tako ponašaju „najpametnije osobe koju znam“, a luda kraljica radi lude face jer je, ne znam, luda k’o kupus ili nešto? Tako mi i treba kad ne držim korak s ovim vratolomnim brzacima i crvotočnim prečacima. Ne registriram ni da ovaj posve idiotski plan uopće ne uzima u obzir Euronovu mornaricu, ali ne registrira to ni luda kraljica jer je već toliko luda da je, kind of, zaboravila na Željeznu flotu. Tako je barem glasilo službeno objašnjenje Davida Benioffa o razlozima za dosad najveći i apsolutno najneuvjerljiviji taktički promašaj ove – jao! – serije. Iste one koja si je prošli tjedan dopustila idiotski žrtvovati krv khaleesine krvi samo kako bi Dany ostala bez svega uoči sraza sa Cersei i tako brzacem gluposti bila pogurnuta prema prečacu ludila.

Sad već i ja brzam po prečacima, valjda zato što mi je neugodno uopće pisati o onom razgovoru Jona sa Sansom, Aryom i Branom kad je šupački zakleo svoje dojučerašnje sestre na čuvanje tajne kojom ih nije imao nikakvog prava obremeniti ako ne želi da izađe na vidjelo. Uh, mogu samo zamisliti agoniju Sanse Stark koja je morala čekati punih. šest. minuta. da ovu svetu tajnu otkrije glavnom savjetniku svoje samoizmaštane arhirivalkinje. Ali nije Sansa kriva, ma koliko se sarkastični internetski memeovi trudili dokazati suprotno. Jon je ovo odradio šupački. A biti šupak je, pitate li Varysa, druga najbolja referenca za idealnog vladara Westerosa. Prva je, dakako – unaprijed se ispričavam na svom lošem valirijskom – imati kurac. Ali nisu krivi ni Jon ni Varys. Ovo je isključivo na Benioffu i Weissu.

I muškarcu koji – prestat ću se prenemagati, ali NE DANAS! – seriju doživljava ozbiljno i osobno.

Di smo ono stali, aha, Arya se pretvorila u cluelessovski razmaženo i trumpijanski ksenofobno derište koje odbija razumjeti Daenerys jer „ona nije jedna od nas“ i obijesno poručuje da „meni ne treba puno saveznika“, a Jon je toliki šupak da Bran mora preuzeti mikrofon i sekama objasniti tko je tu zmaj, a tko vuk. Dok Sansa strpljivo čeka punih. šest. minuta. da prekrši svetu zakletvu izrečenu u božjoj šumi Winterfella, Jaime i Tyrion loču u obližnjem Wintertownu gdje ih zaskače Bronn sa samostrelom i, ne, ova se – da – serija više niti ne trudi sakriti koliko joj nije stalo. Čitav zaplet sa Cerseinim nalogom Bronnu idiotski je od samog starta, ali njegovo razrješenje potpuni je pričopričateljski kolaps. Tyrion obeća Bronnu Highgarden koji nije njegov da mu ga obeća, Jaime se nešto buni, Bronn nastavi svojim putem, muškarac pokriva uši i oči, ispuštajući dugi bolni vrisak jer slatko dijete ljeta tad je još marilo dovoljno da vrišti.

A onda je Jon napustio Ghosta i ja nakon toga, da citiram svoju kolegicu ludu kraljicu, više nisam osjećao ništa, samo nestrpljenje da završim s time.

Nije ga napustio zbog radnje, napustio ga je zbog meta šale autora serije koja se otela kontroli i pretvorila u potpuni, bešćutni cinizam. Notorno je poznato koliko je komplicirano i skupo kompjutersko generiranje strahovukova, ali s Ghostom – GHOSTOM! – se „oprostiti“ na ovaj način bešćutno je u svom cinizmu. Ali i potpuno konzistentno s epizodom koja je toliko zabrazdila u meta samočestitarenje da je pronašla vremena ubaciti svoje autore u scenu vinterfelskog slavlja, ali joj se u opijenosti samom sobom u kadru tog istog slavlja potkrala izdajnička i nimalo srednjovjekovna plastična čaša za kavu kao sasvim slučajna, ali bolno metaforična meta fora.  

Ti ga povedi, Tormunde, jer strahovuci pripadaju stvarnom Sjeveru. Bez obzira što su sa Starkovima živjeli tisućljećima, bez obzira što je komotno mogao ostati u Winterfellu gdje ga je Sansa čuvala i kad ga je zadnji put ostavio da bi ganjao tetke po toplom jugu. Jon ga niti ne grli za zbogom jer skupo je i komplicirano ili mu naprosto nije dovoljno do njega stalo, svejedno je, ova izluđena kraljica više ne osjeća ništa.

Arya se pridružuje Sandoru i telegrafira nam svoju skoru smrt, a ja ne osjećam ništa dok zamišljam cjelovitu sezonu bez brzaca i prečaca u kojoj bismo mogli barem nekoliko epizoda uživati u novim vesteroškim avanturama ovog neodoljivog tandema.

Tyrion otkriva Varysu tajnu o Aegonu VI, Varys jedva dočeka prigodu za veleizdaju i još vrijeđa svoju vlastitu inteligenciju fantaziranjem o tome da je najbolji kralj onaj koji krunu ne želi. Ne osjećam ništa. Samo želim da umru, đubrad zavjerenička. Da umru svi koji nisu Dany, ne zanima me: Ništa.

Rhaegalovo beživotno tijelo tone u morske dubine jer je Daenerys, kind of, zaboravila na Željeznu flotu. Ništa. Ja koji još uvijek tulim svaki put kad se sjetim Viserionove smrti: Ništa.

Missandei završava u taocima kod Cersei. Znam da će ostati bez glave eda bi luda kraljica postala još luđa, ali: Ništa.

Jaime je rasplakao Brienne. Želim da umre, đubre muško, i ne zanima me odlazi li u Kraljev Pristan svoju blizanku ubiti ili snubiti. Rasplakao je Ser Brienne od jebenog Tartha i ne zanima me sad čak ni to što je Jaime Lannister moj ultimativno najdraži lik u čitavoj književnosti: Ništa.

Varys otvoreno prijeti atentatom na ludu kraljicu jer je luda kraljica luda i ne sluša svoje saveznike iako je doslovno u prethodnoj sceni poslušala svoje savjetnike i pristala na pregovore. Ništa. Pregovori sa Cersei, ništa… osim što me fantastične mikroreakcije Lene Headey podsjećaju da moj problem ne leži ni u likovima ni u fantastičnim glumcima koji čak i ovaj, u najboljim slučajevima pasivno površan, u najgorim aktivno toksičan scenaristički nemar prodaju kao da im život ovisi o tome, i negdje taman dok se Missandei sprema reći dracarys jer zašto ne žrtvovati jedinu tamnoputu ženu u ansamblu za ubrzanje prečaca do ludog ludila lude bijele kraljice, kroz ništa što osjećam prostruji samo jedna nemoćna misao: oni će sve ovo zasrat, jelda da hoće?

Luda kraljica upućuje svoj najluđi pogled za kraj. Ali još nije kraj, zar ne? Još nas dvije epizode čekaju, Miguel Sapochnik još stigne čarobirati neko sebi svojstveno čudo neviđeno u predzadnjoj, Benioff i Weiss još stignu zavezati ovu priču u finalu i završiti je na način dostojan njenih najvećih visina koje će još dugo, dugo ostati nedosegnute. Uostalom, „Igra prijestolja“ se konzistentno trijumfalno izdizala iz svojih najdubljih ponora u nedostižne visine. Možda je ovo samo neugodna prepreka na putu… možda je ovo samo još jedan zadnji Dorne koji treba pokoriti i krenuti dalje, možda je ovo… samo još jedan zadnji Barišnjikov kojeg treba istrpjeti prije nego što te Mr. Big opet obori s nogu i izuje iz proverbijalnih manolica?

Carrie, ne seri.

Ne znam više dok ovo pišem jesam li iskren ili ciničan, intoksiciran ili toksičan, jesam li u stadiju poricanja ili prihvaćanja svoje smiješne, blesave traume. Voljeti, istinski voljeti „Igru prijestolja“ po definiciji je bipolaran poremećaj. U svijetu leda i vatre manije su euforične i moćne, depresije duboke i stvarne, izmjenjuju se konstantno, bez milosti, a mi ih kao gledatelji proživljavamo intenzivno, bez odmaka, pretvaramo se čas u Theona čas u Reeka i uvijek se, i rado, vraćamo po još. Je li vrijeme za novi fiks, za novu euforičnu maniju koja će ublažiti depresiju neumitnog skorog rastanka ili je s ovom nesretnom epizodom postalo bjelodano jasno da autori ne znaju što čine, već pokvarenim autopilotom pokušavaju aterirati u… ništa? Tko zna. Srce mi je toliko u konfliktu sa samim sobom da se uoči samog kraja napokon po prvi put osjećam kao da ovom svijetu legitimno pripadam, a ne da ga samo promatram. Da više nisam slatko dijete ljeta nego ogrubjeli muškarac zime? Možda je to srebrna nit za koju se treba uhvatiti? Lupetaš, Carrie. Ovo je bila samo loša, jako loša epizoda „Igre prijestolja“, ništa više i ništa manje i to je sve. Popij lijek i proći će. Nije svaki konflikt srca vrijedan pisanja. (3/10)

• Tweet
• Pin It