Majke ti mile, kakav film!
| Majka! / Mother!, SAD, horor-triler, 121 minuta |
|---|
| Redatelj: Darren Aronofsky |
| Uloge: Jennifer Lawrence, Javier Bardem, Ed Harris, Michelle Pfeiffer, Brian Gleeson, Domhnall Gleeson, Jovan Adepo, Amanda Chiu |
Nije da ovo već jednom nismo doživjeli. Nakon što se sa svojim niskobudžetnim matematičarskim debijem „Pi“ (1998.), koji je koštao samo 68.000 dolara, i prvim normalno produciranim filmom, halucinogenom narkomanskom noćnom morom „Rekvijem za snove“ (2000.) Darren Arronofsky prometnuo u jednog od najvećih novih redateljskih junaka na prijelazu milenija (uz kolege mu Davida Finchera i Christophera Nolana), pogodio ga je grom iz vedrog neba! Zaljubio se u glumicu Rachel Weisz koja mu je postala muza! Njoj je izgradio spomenik pod imenom „The Fountain“, magično-realističnu papazjaniju o zaljubljenom konkvistadoru/znanstveniku koji putuje kroz vrijeme u želji da spasi svoju dragu od terminalne bolesti. Taj film, koji je autor opisao kao „najveći izraz svoje vjere“, nastao u želji da se ni manje ni više nego „redefinira SF žanr“, ne samo da je bio potpuno nepodnošljiv za gledanje, nego je bio i jedan od najvećih flopova te 2006. godine.
Kao što već rekosmo, povijest se ponavlja. Sljedeće desetljeće Arronofsky je proveo teškom mukom vraćajući svoju reputaciju, prvo realističkom kečerskom dramom „Hrvač“, a onda i s praktički istim filmom, samo smještenim u svijet baleta – „Crnim labudom“. Zatim je zamalo zeznuo stvar sa zasad jedinim skupim megaspektaklom koji su mu uručili holivudski magovi profita, biblijskim „Noom“, koji nije bio bogznakakva sreća od filma, ali je bar zaradio 360 milijuna dolara. I onda je došao novi grom, točnije Amorova strijela u vidu Jennifer Lawrence – najskuplje i najpoželjnije mlade zvijezde američkog filma. Što će u tom slučaju napraviti Arronofsky sad je već jasno – isklesati novi spomenički uradak za svoju novu muzu! Na njegovu veliku žalost, rezultat je od svih njegovih filmova najsličniji baš „The Fountainu“.
Što je točno „Majka!“ neće biti jasno prosječnom gledatelju, a ni natprosječnom kritičaru (među koje se, da ne bi bilo zabune, nižepotpisani sam ne svrstava). No, izgleda da je upravo u tome i štos. Glavni lik filma je mlađa kućanica koja se na špici naziva Majkom (Jennifer Lawrence, većinu filma u prozirnoj majici), koja zajedno sa svojim partnerom, slavnim piscem u potrazi za inspiracijom označenim kao On (Javier Bardem koji valjda glumi samog Arronofskog) živi u kući na osami, koju renovira. Njima će uskoro na vrata zakucati čudni stariji Čovjek koji puši kao Turčin (prilično jezivi, ali u dobrom smislu, Ed Harris), koji ne samo da se neće dati otjerati, nego će malo-pomalo u neželjene posjete dovesti i druge članove svoje obitelji, u prvom redu svoju Ženu (vrlo iritantna, ali u lošem smislu, Michelle Pfeiffer). To se sve ne sviđa Majci, čije suptilne i manje suptilne znakove u tom smjeru On ignorira (možda je to posveta Godardovom „Prijeziru“, a možda i nije). Sve će kulminirati s nasiljem, ali i s probuđenom seksualnom željom između Majke i Njega, što će rezultirati i začećem (da bi ona jelte, opravdala status Majke). Taj prvi dio filma izveden je na razmeđi horora, crne komedije i treša, jer se još od samog uvoda pojavljuju razne kilavo napravljene ‘prikaze’ (ajmo ih tako nazvati da baš ne spojlamo sve), a i gluma i dijalozi su na rubu ozbiljnosti.
Ako je prvi dio bio čudan (tu su još dezorijentirajući ekstremno krupni kadrovi snimljeni iz ruke, neobični kristal koji Bardem ljubomorno čuva, kuća koja ‘živi’, tj. diše i miče se sama od sebe itd.), onda je drugi, u kojem se nakon rođenja djeteta zapravo sve ponovi ali na osamstotu potenciju, nešto najbizarnije što smo vidjeli u komercijalnom filmu posljednjih godina. Paranoja i tjeskoba koja je podsjećala na Polanskog pretvara se u histeriju jednog Zulawskog (iako je ovaj film po svojoj ideji i strukturi zapravo najsličniji Fellinijevoj „Probi orkestra“, ali to zahtijeva jedan drugi tekst), u scenama u kojima se nakon što gomila nepoznatih ljudi zaposjeda kuću, ona pretvara u ratnu frontu, da bi sve završilo s komadanjem tek rođene bebe i vjerski potpaljenim kanibalizmom. Ili to barem tako djeluje. A onda stiže i kraj filma koji je možda i njegov početak?
Što to sve skupa znači, kao što već rekosmo, nije jasno. Lik Majke mogao bi biti metafora za današnju Ameriku, ili kao što je dala natuknuti Jennifer Lawrence za planetu Zemlju (po toj logici Bardem je Bog, Harris i Pfeiffer su Adam i Eva, i tako dalje…), ali kako se tu onda uklapa kraj? Ili je sve to plod mašte, ludila ili sna same Majke, jer ona u filmu stalno pije neki čudan žuti prah koji razmućuje u vodi, a često joj je i zlo? Zašto naslov filma ima uskličnik na kraju također nije jasno.
Možda se Arronofsky i mogao izvući s ovim na način na koji je Von Trier izveo slično pretjeranog „Antikrista“, ali problem je u tome da se iz mnogih patetičnih rečenica koje izgovara Bardem vidi da ovdje redatelj misli ozbiljno. Sasvim uvjeren da radi veliko umjetničko djelo koje progovara o kozmički bitnim temama. Da je barem ostao u domeni poluproizvoljne neobjašnjive suludoće… (5,5/10)
Tekst je objavljen uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.
