Igra prijestolja / Game of Thrones: The Queen’s Justice, SAD / Velika Britanija, fantasy, 7. sezona, 3. epizoda, 63 minute |
---|
Autori: David Benioff i D. B. Weiss prema književnom predlošku Georgea R. R. Martina |
Režija: Mark Mylod |
Uloge: Emilia Clarke, Kit Harington, Lena Headey, Peter Dinklage, Sophie Turner, Maisie Williams, Nikolaj Coster-Waldau, Alfie Allen, Aidan Gillen, Isaac Hempstead Wright, John Bradley, Liam Cunningham, Conleth Hill, Carice van Houten, Iain Glen, Jerome Flynn, Diana Rigg, Ellie Kendrick, Indira Varma, Pilou Asbæk, Nathalie Emmanuel, Jacob Anderson, Anton Lesser, Jim Broadbent, Rosabell Laurenti Sellers, Rupert Vansittart, Mark Gatiss, James Faulkner, Richard Rycroft, Tom Hopper, Staz Nair, Sara Dylan, Hafþór Júlíus Björnsson… |
„Igra prijestolja“ se vratila. Čudno mi je pisati ovu rečenicu tek u trećoj epizodi sezone, ali i uvodne dvije epizode bile su čudnovato, hm, „nekarakteristične“ za seriju pa smo tu gdje jesmo. Radnja je napokon usmjerena, ma kako čudnim ekspres rutama nas poveli scenaristički prečaci, i sad napokon imam onaj stari osjećaj povjerenja u priču i blaženog prepuštanja ratovima koji dolaze.
Daleko je ovo, doduše, od savršene epizode „Igre prijestolja“. Brzanje po scenarističkim prečacima platili smo željeznom cijenom; da bismo uživali u novim zapletima (i pokojem tužnom raspletu), potrebno je zanemariti sve nelogičnosti koje su nas do njih dovele.
Tyrion će nekoliko puta ponoviti da bi svi savjetnici, pa i on sam, Jonu preporučili da nipošto ne putuje na Dragonstone, jer i scenaristi su svjesni da je ludost Jonova plana upravo proporcionalna s glupošću istoga, ali svi želimo da naš dragi Dečak napokon zasvira s Vatrom i odgrize joj usne (ili nešto manje incestuozno) pa u tom gorkoslatkom, kao tango sudbonosnom trenutku nitko neće postavljati suvišna pitanja. Kopile Winterfella pruža ruku Patuljku Casterly Rocka i suznice su već lubricirane za ono što znamo da slijedi. Jon se nasmiješio – je, sigurno se nasmiješio, majke mi, PET PUTA sam gledao! – i svojim osmijehom vjerojatno oplodio sva zmajska i ina jaja Dragonstonea. Jonovo izaslanstvo polaže oružje Neokaljanima, dočim Dotračani dotrčahu zaplijeniti im brodovlje. Ne, ovo nikako nije bila dobra ideja. Tyrion dirljivo daje pozdraviti svoju nekonzumiranu nevjestu koja je pametnija negoli to pokazuje.
I to PRED LJUDIMA, he he.
Povijesno gledano, Starkovi baš i nisu imali sreće sa svojim putovanjima na jug?
„Ali ja nisam Stark“, reći će Jon Snow.
„Ne znaš ti ni pola mise“, bez riječi reći će Drogon jer beštija ZNA.
Je li i vama bilo malčice neumjesno Davosovo hofiranje s Missandei? Nije? Samo meni? Okej, bit će da sam ja čudan. Ali srce mi je zaigralo kad je spomenuo čuvene leptire s otoka Naath i potom se ustreptalo kad sam se sjetio da su ti leptiri smrtonosno otrovni za sve strance namjernike. Tyrion je Missandei predstavio kao kraljičinu najpouzdaniju savjetnicu… Ne znam, sumnjivo mi je ovo. To što sam ja paranoičan ne znači da me nitko ne prati.
A ako imaš osjećaj da te netko prati, vjerojatno je to Melisandre. U Varysovom društvu s visoka promatra Jonov duuuugački hod prema zamku (The Long Walk, amirite?) i stvara nam neugodu svojim sveznajućim ništanegovorenjem. Umrijeti joj je u Westerosu, baš kao i Varysu. Je li Pauk ispleo svoju zadnju mrežu?
Jon i Daenerys, prvi susret Leda i Vatre. Stojite u prisustvu Daenerys Targaryen, Prve svog imena, bla, bla, bla. Dečak i Vatra u istom su kadru samo dok Missandei nabraja sve kraljičine titule, Dany ustoličena, nedodirljiva na svom prijestolju, Jon i Davos neugledni i maleni u golemoj dvorani. Kralj prosjak. Zvuči poznato?
Ujna ne zna da je Dečak nećak. Predstavlja se kao posljednja iz loze Targaryen, smijuljimo se jer mi znamo bolje. Povuci-potegni. Upoznajte se, popričajte, ma kresnite se, k jarcu, sve je bolje od ovog držanja i nedavanja.
Varys prekida mučenje. Dobio je vijesti o potopu mornarice Greyjoyevih. #TeamDany suočava se s propašću još jednog imbecilnog plana. Theona izvlače iz mora. Pustite Theona na miru. Što je, pobogu, mogao napraviti? Što biste VI napravili, boga mu potopljenog?!
Kraljev Pristan dočekuje Eurona kao Split Gorana… zašto? Što njima znače Yara, Ellaria i Bad Pussy eda se ovako hrpimice okupljaju i dojučerašnjem mrskom neprijatelju kliču kao izbavitelju? Ellaria pljuje na pod kraljevske dvorane, Cersein zluradi smiješak sublimira i moj zluradi prezir. Septi Bernardici treba društvo u odajama za mučenje, radujem se pomalo (mo’š mislit’ pomalo) sadistički, proklinjući usput scenariste što su me doveli do toga da proklinjem Dorne i sve što s njime ima veze.
Euron vlada.
Euron vlada.
Dojahao je u dvoranu kao Tywin kad je „spasio“ prijestolnicu u bitci na Blackwateru. Jaime je njegova lopta za šutanje, Jaime je svačija lopta za šutanje jer Jaime voli, a ljubav je neoprostiva slabost.
Neuobičajeno rumenih usana, Cersei se spustila u odaje za mučenje. Lena Headey vlada. Onaj sitni mali „trepni i promaknut će ti“ trenutak majčinske ljudskost kad Ellariju upita „Zašto si to napravila?“ vrijedan je svih Emmyja, ali to ionako znamo već sedam sezona. Neću naricati za sudbinom majke i kćeri jer ova je kazna itekako zaslužena, ali vrijedi zabilježiti još jednu poveznicu Lude kraljice i Ludog kralja. Nije uzalud Daenerys (faktografski netočno, ali nije se tad još ni rodila pa ‘ajde) Jona podsjetila na sudbinu njegova „djeda“ Rickarda i „strica“ Brandona: Aerys II Targaryen starijeg je Starka spalio divljom vatrom dok je mlađi morao okovan promatrati to zlodjelo. Okovi su ga ugušili dok se batrgao pokušavajući spasiti oca. Spavaš li mirno, Lannisteru Jaime?
Ne spava, jer je seka upravo došla da ga opsluži. Je li obrisala otrov s usana? Nije bitno, zaključujem dok u mislima pjevušim „Jer tko samo jednom proba otrov s tvojih usana, taj se cijeloga života od tebe ne rastavlja“, baš kao što nije bitno ni hoće li ih itko zateći. Cersei stavlja Cersei na prvo mjesto i ništa drugo nije bitno. Sastanak s Tychom Nestorisom, izaslanikom Željezne banke Braavosa, protječe u kaskadnim vodopadima (vinopadima?) intrigantnih aluzija i skrivenih aduta čije ćemo pravo značenje, slutim, tek doznati. Cersei je uljuljkana u samodopadni osjećaj nepobjedivosti, ali godi vidjeti je ovako snažnu, neustrašivu i, usudim li se to reći – mudru?
Selimo u Dragonstone, patuljak i kopile strategiziraju što i kako dalje. U jednoj od najblesavijih scenarističkih deus-ex-machinacija, Tyrion zapita Jona postoji li možda neki drugi način na koji mu ujna može pomoći, nešto, bilo što, sjeti se, Jone…
Daenerys – ona ista Daenerys koja je magijom porodila zmajeve, koja je dvaput neopržena izašla iz vatre, koja je u Kući neumrlih vrludala između prošlosti i budućnosti, predskazanja i proročanstava, koja čeka da sunce izađe na zapadu i planine počnu lepršati na vjetru – ne vjeruje u tamo neke mitove i legende o tamo nekim Bijelim hodačima, jer Daenerys vjeruje samo u Daenerys, jer tako je to s našim kraljicama, ali eto, scenaristički prečaci sad su je ostavili bez važnih saveznika pa je i nećak Dečak dovoljno dobar.
A kako li se samo milo gledaju!
Jesu li pričali o nečemu? Ne znam, sjećam se samo kako mu je na odlasku odmjerila guzu. Zlato ujnino!
Sansa se šeće Winterfellom, upravlja, naređuje, dominira, heštegom #LikeABoss potpisuje svoje instagramske objave. Meštar Wolkan ne zna koliko su trajale najduže zime u zadnjih sto godina (MOOOOOLIIIIIIM?!?!?!), ali meštar Luwin je pažljivo arhivirao svu korespondenciju pa se to da lako provjeriti. Maloprsti nimalo suptilnim pogledom daje do znanja da mu je ova informacija jako važna. Bit će belaja. Ali, jebo sad i njega i njegove prstiće, grabi maramice, trebat će ti, bit će suza, bit će GRCANJA od suza, jer vrijeme je za…
Za…
Za najveći antiklimaks od milenijskog Y2K buga naovamo.
Ponovni susret Sanse i Brana.
Ti znaš sve, Bran Stark… Ali to ne znači da moraš biti takav pizdun.
Ššš, ne zanima me, NEMA opravdanja!
Čitaj mi s usana: NE. ZA. NI. MA. ME!!!
Dripac balavi.
Rekoh još u prošlom osvrtu da mi Tyrionov vojno-redarstveni plan zvuči jako, jako glupo, ali nisam mogao ni sanjati koliko je taj plan zapravo bio glup. Čemu ovo sve?
Aha, zaboravio sam. Scenaristički prečaci.
Daenerysina krila moraju se još dodatno potkresati pa izvolite sada kusati ovu pitu kakve bi se stidjela i Arya, a kamoli Hot Pie. Vidjeli smo, eto, Casterly Rock i Highgarden (zašto najbajoslovniji dvorac Sedam kraljevstava izgleda ovako ubogo?), vidjeli smo naznake nekih bitaka, trebali bismo, kao, biti zadovoljni pogledom, ali prečaci su nas stjerali u tjesnac i ne mogu se oduprijeti mislima da sve ovo nema nikakvog smisla. Prije 20 minuta Euron je u Kraljevu pristanu maštao o prstu u kraljičinom zatku, a sad je već pred Bacačevom Stijenom. Prije 15 minuta Jaimeju je popušen sav ponos, a sad već maršira na Visovrt? Nda, ali više od svega boli Tyrionova i Varysova potpuna nekompetencija: ovo se nikad nije smjelo dogoditi, ali sve što znamo o ovim junacima nemoćno je pred ambicijom scenarista da po svaku cijenu promiješaju karte i preslože figure na šahovskoj ploči uoči klimaksa sezone. A nemoćan sam i ja jer već znam da će taj „Schatzi, ich komme, ruf mich an“ klimaks biti vrijedan svih ovih antiklimaksa. Već sljedeća scena daje mi za pravo. Tiho, uz uvijek prijeteće taktove „Rains of Castamere“, Jaime se približiva Olenninim odajama. Jedna prostorija, prigušeno svjetlo, dvije čaše vina, dvoje ljudi – dame i lordovi, dobrodošli u „Igru prijestolja“!
Sve je ova scena.
Sve je Olenna Tyrell. Nedostajat će nam bolno „pizda stara izdajnička“, ali njen je poraz vrijedan kao pobjeda (ovime ću prestati citirati hrvatsku estradu, obećavam). Olenna je bacila bombu koja će se morati čuti sve do Kraljeva Pristana. Koja bi napokon mogla narušiti idilu među Lannisterima, „jedinim Lannisterima koji nešto znače“. O da, „Igra prijestolja“ se vratila. (9/10)
Tekst je objavljen uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.