Teško ćete naći pametniju filmsku zabavu od Netflixove „Okje“

• Tweet
• Pin It

Svaki canneski festival osim (u zadnje vrijeme sve manje zanimljivih) novih art filmova najprestižnijih svjetskih redatelja obilježi i jedan prestižni skandal. Ove godine u nedostatku kvazi pro-naci šala (vidi pod Von Trier), pornografskih filmova upakiranih u art (vidi pod Noé) i feminističkih prigovora zbog slabe zastupljenosti redateljica, titulu najveće kontroverze odnio je sukob vodstva festivala i vodeće platforme za digitalno gledanje filmova Netflixa. Naime, ove godine u glavnom programu bile su dvije njihove produkcije – „Okja“ korejskog redatelja Boon Jon-hoa, o kojoj ovdje besjedimo, i „The Meyerowitz Stories“ američkog indie junaka Noaha Baumbacha. Problem je nastao jer francuski zakon kaže da se neki film u toj državi može pustiti na digitalne platforme tek tri godine nakon što je igrao u kinima. A Netflix želi ono za što je dao pare, za razliku od npr. Amazona (producirali „Manchester by the Sea“) pustiti odmah i to samo kod sebe! Rješenje su našli u tome da ta dva filma uopće ne puste u francuska kina, nešto što je za kinofilske Francuze ne samo presedan, nego zločin! Zbog toga je na početku projekcije „Okje“ Netflixov logo izviždan, a da bi stvari bile još gore, i sama projekcija bila je tehnički neispravna. Ali to nije sve, uprava Cannesa na brzake je odlučila da odsad pa nadalje nijedan film neće moći ući u službenu konkurenciju za nagrade, ako neće ići u francuska kina, što je naravno razbjesnilo Netflix. Stvari su došle i do žirija. Njegov predsjednik Pedro Almodovar izjavio je da se „filmovi moraju gledati na velikom platnu“, a ‘obični’ član Will Smith da „njegova djeca ne bi nikad vidjela mnoge filmove iz cijelog svijeta da nema Netflixa“. Što će se dalje događati na tom polju vidjet ćemo na sljedećem festivalu…

Nakon torture koju je proživio sa svojim prošlim filmom „Snowpiercer“, koji zbog svađe oko final cuta sa zlom producentskom braćom Weinstein još uvijek npr. nije uopće igrao u Velikoj Britaniji u kinima, nije neko čudo da se Bong Joon-ho za „Okju“ okrenuo Netflixu, koji mu je dao solidan budžet i što je važnije, autorsku slobodu. Koju je inovativni Bong itekako dobro iskoristio! Kao i u slučaju njegovog dosad najuspješnijeg filma „The Host“, i „Okja“ je kombinacija spektakla, obiteljske drame i oštre društvene kritike. Kao i u slučaju „Snowpiercera“ radi se o distopiji u kojoj multinacionalna kompanija Mirando (jasna aluzija na Monsanto) na čelu sa zlom Lucy (poslovično genijalna Tilda Swinton, po vlastitim riječima inspirirana Ivankom Trump), po svijetu posije 26 ekoloških gigantskih super svinja s namjerom da deset godina kasnije proglasi najljepšu i iskoristi to za launch svog novog eko-proizvoda. Na nesreću djevojčice Mije (odlična Ahn Seo-hyun) Mirando će izabrati baš njenu svinju Okju (čita se: Okdža), koju s djedom uzgaja u nekoj južnokorejskoj vukojebini. Po nju će doći maneken kompanije, zvijezda prirodoznanstvenog TV showa, ekscentrični zoolog Johnny Wilcox (Jake Gylenhaal u svojoj najluđoj ulozi nakon „Nightcrawlera“). Naravno, cijela ekološka priča je laž, svinje su genetski modificirani mutanti, ljudi u Mirandu ih drže u očajnim uvjetima, a Okji je nakon TV spektakla namijenjeno klanje. Mala Mija pokušat će je spasiti od strašne sudbine, a u tome će joj pomoći urnebesni članovi nenasilne aktivističke skupine za prava životinja – Animal Liberation Front (ALF), koju predvodi misteriozni Jay (sjajni Paul Dano, koji zaista vrlo mudro bira uloge). Dakle, za razliku od „The Hosta“, gdje djevojčica mora spasiti svijet od čudovišta, sad djevojčica mora spasiti čudovište od svijeta!

Ako vam sve ovo zvuči kao apsurdna nečuvena besmislica, grdno se varate. Bong, kao i u spomenutom „The Hostu“ uspijeva držati uzde nad filmom u cijelom njegovom trajanju. Istovremeno režirajući spektakularne akcijske setove (kao što je uvodna scena s Okjom ili utrka s kamionima), intimne emocionalne trenutke odnosa djevojčice i njenog kućnog ljubimca (što Okja je, bez obzira na njenu ogromnu veličinu), i usput lansirajući manje i više vidljive otrovne strelice na sve strane društvenog spektra. Kritika kapitalizma, korporativne pohlepe i TV-a (Gyllenhaal) su jasne, kao i sprdanje s aktivizmom (ALF-ovci su toliko suludi da zaslužuju svoj vlastiti film, iako se nadamo da se to neće dogoditi), ali tu su npr. i specijalne snage policije zvane Black Chalk (aluzija na Blackwater, privatnu vojsku koju je američka vlada angažirala u Afganistanu i drugdje), a i vrlo kratka, gotovo neprimjetna scena vrlo slična fotki koja prikazuje Obamin kabinet usred live praćenja ubojstva Osame Bin Ladena. Dodatni level originalnosti (ne zaboravimo, film je nastao po Bongovom scenariju, u pisanju dijelova na engleskom pomagao mu je Jon Ronson), ili možda ludila vidi se u izboru glazbe. Najintenzivnija akcija popraćena je, ni manje ni više nego romskim trubačima, točnije orkestrom Džamba Aguševa!

Treba li uz sve to još uopće reći da je film izuzetno zabavan, pametan i vizualno besprijekoran? U svijetu komercijalne filmske zabave s mozgom teško da trenutno postoji bolji autor od Bong Joon-hoa. (8/10)

Tekst je objavljen uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It