Kako snimiti blockbuster o ustašama, gejevima, Srbima i drugim manjinama? Teško.
| Ustav Republike Hrvatske, Hrvatska, 2016., dramedija, 94 minute |
|---|
| Redatelj: Rajko Grlić |
| Uloge: Nebojša Glogovac, Ksenija Marinković, Dejan Aćimović, Božidar Smiljanić, Zdenko Jelčić, Mladen Hren, Matija Čigir, Robert Ugrina, Željko Konigsknecht, Daria Lorenci |
Ah hrvatski film… Revniji čitatelji Nemilosrdnih Gadova primjetit će da rijetko pišemo o domaćem filmu i bit će sasvim u pravu, no to ipak ne znači da ne gledamo i ne pratimo što se događa, dapače. Jedino, nekako, a to zapravo i nije najlakše objasniti, ne želimo pljuvati po nečemu za što osjećamo da je još uvijek itekako krhko i nejako, kad već imamo toliko finih holivudskih blockbustera ili pak festivalskog eurotrasha (pa čak i regionalnog) koje naše teške riječi neće ni okrznuti. Tu i tamo nam se nešto jako svidi, pa onda to i zabilježimo (vidi npr. „Kauboje“, „Projekcije“, „Vis-à-vis“), ali puno češće i preskočimo.
Moj osobni problem s hrvatskim filmom najčešće bude taj da iza sve te (ko)produkcijske ujdurme, muke i natezanja oko para i koječega drugog, nerijetko stoji autor koji nema bogzna što pametno, inspirativno ili nedajbože novo za reći, nego je, eto „biološki“ sazrio pa smo mu dali da snimi film. A od činjenice da mnogi domaći autori nemaju što za reći, još mi je gora spoznaja da se o njihovim filmovima ima još manje za reći. Koliko puta sam doživio da na piću nakon domaćih premijera ili redovnih projekcija s nekim frendom ili više njih (koji su u pravilu ili ozbiljni filmofili ili u najmanju ruku simpatizeri) razgovor o filmu ne traje dulje od prvog srka, a odmah potom bježi na vremensku prognozu ili bilo što drugo što je intelektualno i emotivno poticajnije od upravo pogledanog.
Rijedak primjer suprotnog, koji doduše nije hrvatski autor (nitko nije savršen, jebi ga…), o čijem filmu i kad ne valja ništa, uvijek možeš raspredati do mile volje je Srđan Dragojević (vidi „Atomski zdesna“). Sve ovo naravno odnosi se na hrvatski film zadnjih frtalj stoljeća (uz maksimalno desetak časnih izuzetaka), jer ono što je bilo prije (za domaći film) groznih ’90-ih, za sve ovo kasnije ipak je neka druga, nedostižna dimenzija. Gdje se dakle u sve to uklapa „Ustav RH“, treća zaredom suradnja Rajka Grlića i Ante Tomića? Pa, iz uvoda je jasno, da čim o filmu čitate na ovim stranicama, da je stav o njemu i više nego pozitivan, a dalo bi se tu i dosta raspravljati, iako bi u toj debati „Ustav“ nešto slabije stajao. Čitamo zadnjih tjedana po novinama i netu da se radi o hrabrom, važnom, velikom filmu. Hrabrom svakako, možda čak i važnom (a važan je svaki domaći film koji je iole podnošljiv), ali velikom nikako.
No, krenimo redom. Mjesto i vrijeme radnje: Zagreb danas, i to njegov najuži centar (iz kojega se Rajko Grlić, kaže, više ne misli filmski micati – vidi njegov prethodni film, korektni „Neka ostane među nama“). Na katu, u golemom, starom građanskom stanu živi sredovječni Vjekoslav (Nebojša Glogovac) sa svojim bolesnim ocem (Smiljanić). Vjeko je srednjoškolski profesor s jakim „nacionalnim nagnućem“ po danu, a po noći homoseksualac i transvestit (OK, samo ovo drugo, ovo prvo je i po danu i po noći…). Uskoro saznajemo i da Vjeko nije obični, redovni nacionalist vulgaris, već žestoki ustaša, kao i njegov nepokretni otac (kao u onoj staroj narodnoj pjesmi – „…ja ustaša, i moj ćaća bio…“) kao i to da je u teškoj depresiji nakon smrti svog partnera.
Kad za jednog svog upicanjenog večernjeg izlaska Vjeko od nekih dripaca dobije žestoko po pički (ovoj figuri naprosto nisam mogao odoljeti) i završi na hitnoj, tamo ga prepozna njegova susjeda iz suterenskog stana, medicinska sestra Maja (Ksenija Marinković) i odmah se krene brinuti za njega. Ta se njega nastavi kad se Vjeko vrati doma, a Maja se počinje brinuti i oko starog. Suseda Samarićanka zauzvrat ne očekuje pare, već da Vjeko pomogne njenom suprugu murjaku Anti (Dejan Aćimović) oko ispita na kojem mora naučiti ustav što mu nikako ne ide. Tupavi murjak? O kakav ljuti kliše već u startu. No, dobro, idemo dalje. Vjeko nije baš zagrijan za tu ideju – Ante je naime Srbin, doduše Srbin dragovoljac domovinskog rata u kojem je bio i ranjen, ali svejedno Srbin. Među njima ozbiljno zaiskri već pri prvom susretu i cijela ta pigmalionska varijanta nikako ne obećava.
Rajko Grlić oduvijek je bio majstor atmosfere i detalja, i to mu i ovdje ide besprijekorno, dok je njegov sad već uhodani scenaristički partner u zločinu Ante Tomić (ovo im je, kao što rekoh već treći zajednički film zaredom – uz „Neka ostane među nama“ još i „Karaula“) priču začinio onom svojom poznatom laganom, „širokopojasnom“ zajebancijom. No, film nije komedija, nije doduše ni melodrama, i žanrovski se zapravo uopće ne da odrediti. Ali to nije problem, kao ni to što su likovi i priča pretrpani općim mjestima ili pak to što se čini kao da se u par momenta kad stvari između Vjeke i Ante dolaze do ruba nisu usudili ići preko tog ruba. Pravi problemi „Ustava RH“ su naravno ideološke naravi – no o tome je teško govoriti bez ozbiljnog spoilanja (iako se idilični hepiend vidi iz aviona). Primjerice, to što je ustaša ujedno i gej i transić nije neka dosjetka, stvari bi manje-više podjednako funkcionirale i da nije ovo posljednje (a možda i zadnje dvoje?). Nadalje, Vjeko je u životu imao težak odnos s ocem, ali je svejedno prigrlio njegovu iščašenu ideologiju. I najgore od svega, a što vjerujem uopće nije bila namjera autora – kaznimo lik ustaše homoseksualnošću i sklonošću ženskim krpicama!?
Ima toga još, pogotovo prema kraju (da ne idem u prevelike spoliere reći ću samo da je finale pomalo promašeno), ali kao što rekoh na početku, ovo je barem film o kojem se da razgovarati i s kojim se da polemizirati, a takvi kod nas ne rastu baš ne drveću. Sav taj spomenuti ideološki tough sell uspije nam ipak kako-tako prodati besprijekoran trio glavnih glumaca (a s minimumom materijala odličan je i Božidar Smiljanić), i među njima ne treba posebno isticati nikog. Treba doduše reći da je Glogovac morao preći „najveći osobni put“ do lika Vjeke, i da funkcionira sjajno kao ustaša i kao gej, ali kao transvestit baš i ne (ne naravno svojom krivicom). S druge strane Aćimović je kao Ante potpuno uvjerljiv, na momente i sjajan.
Inače, ako i nisam od filma očekivao bogzna što, pa to onda nisam ni dobio, svakako sam vjerovao da će biti hit u kinima, ako ništa, barem ranga „Narodnog heroja Ljiljana Vidića“ (taj je početkom godine napravio solidna 54 i pol soma gledatelja, iako također dosta ispod očekivanja i najava). No kako sad stvari stoje, nakon tri i pol tjedna film je pogledalo 26.664 ljudi (odnosno dva tjedna + jedan „pretpremijerni“) pa se trenutno 30-ica čini krajnjim dometom „Ustava“. Šteta, jer uz sve svoje mane, ovakav film itekako je potreban ovom razjebanom društvu, makar i u toj svojoj zericu kičastoj poanti pomirenja gledao ustaši kroz prste zato što je gej… (6,5/10)
Foto/video: InterFilm
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
