Fino ugođen film o jednoj genijalnoj falšerici
| Neslavno slavna Florence / Florence Foster Jenkins, Velika Britanija, 2016., biopic/drama, 110 minuta |
|---|
| Redatelj: Stephen Frears |
| Uloge: Meryl Streep. Hugh Grant, Simon Helberg, Rebecca Ferguson, Nina Arianda, David Haig |
U životu sam o glazbi pisao podjednako kao i o filmu ako ne i više, ali mi je u muzičkoj kritici nemjerljivo teže biti Nemilosrdni gad nego kad pišem o filmu. Nisam se naime nikada mogao oteti dojmu, koji mi je kasnije postao i neka vrsta kritičarske mantre da je svaka mjuza dobra, čak i ona loša jer je dobra za onog tko ju izvodi. To je dakle to „terapijsko“ bavljenje glazbom, kojega smo nerijetko i danas svjedoci na domaćoj sceni – strani glazbeni Ed Woodovi na sreću puno teže dolaze do naših ušiju. Film je naravno preskupa igračka da bi na njemu kojekakvi beznadni antitalenti liječili svoju muku – iako naravno ima i toga koliko hoćeš, i kod nas i vani, ali je glazbeni svijet ipak nekako propustljiviji za diletante, pogotovo danas u doba maksimalne dostupnosti svakog mogućeg sadržaja.
Uglavnom jedna takva priča o ubitačnom antitalentu koji uživa u svojoj glazbi i nije svjestan da drugi baš i ne, je ona o Florence Foster Jenkins (1878-1944) njujorškoj nasljednici i sopranističkoj aspirantici nepodnošljiva glasa i čelične volje. Florence (Meryl Streep) je čitav svoj život posvetila glazbi, zajedno s (nevjenčanim) suprugom, nešto mlađim engleskim glumcem St.Clairom Bayfieldom (Hugh Grant) vodila je i glazbeni klub, svojevrsni vodvilj za fanove opere i bila važna i ugledna figura na njujorškoj glazbenoj sceni prve polovice prošlog stoljeća koja se družila s velikanima tog doba, između ostalih Coleom Porterom, Arturom Toscaninijem i Enricom Carusom. Bayfield nije ništa manje zanimljiv lik od Fosterice – šekspirijanski glumac koji je itekako bio svjestan ograničenja vlastitog talenta svojoj je supruzi bio puno više od menadžera i agenta, više nekakav anđeo čuvar koji je ulagao nevjerojatne napore da ona ne sazna što ljudi zapravo misle o njenom glasu i izvedbi (a impresije su varirale od zgražanja i ismijavanja preko hipsterskog patronizirajućeg isfuravanja sve do iskrenog udivljenja). Bayfield ponekad mora ići toliko daleko da primjerice kupi sve primjerke nekih novina koje su razapele njegovu dragu i sakrije ih daleko od njenih očiju.
A taj glas i ta izvedba zaista su nešto posebno, i kad Florence/Meryl prvi puta razveže taj svoj nepodnošljivi, bogomdani instrument (a treba li uopće reći da je pjevanje njena najveća ljubav i strast) i to u prisustvu zbunjenog pijanista i još jednog partnera u zločinu Cosme McMoona (sjajni Simon Helberg, Howard iz „Big Bang Theory“), to bude skoro pa antologijski comedy moment. No, ipak nije sve tako veselo, ima tu i nemalo patosa, a film nam dosta toga objasni – priča ima i jaku medicinsku pozadinu, ali da ne idemo u spoilere… Veza Florence i St.Claira kompleksna je i dirljiva, Grant je ovdje podjednako važan lik kao i Streep, i nije glumački ništa slabiji od nje. Ona će vjerojatno rutinski ubrati još jednu, naravno sasvim zasluženu oskarovsku nominaciju, no definitivno ju je zavrijedio i on.
„FFJ“ je još jedan izdanak aktualnog, nazovimo ga epizodnog „biopica“, koji se životnom pričom slavne osobe bavi na takav, epizodni način – ovdje se radnja događa pred sam kraj Florenceinog života, a osvježavjuće je i odsustvo flashbackova, dok se pretpriča i sve što trebamo znati o Florence i St.Clairu fino provuče kroz naraciju. Zasluga je to naravno iskusnog režisera Stephena Frearsa („Philomena“, „Queen“, „Dangerous Liaisons“…) ali i njegovog manje poznatog scenarista Nicholasa Martina (dosad radio uglavnom na BBC-evim i ITV-ovim serijama). Oni su priču izložili pregledno i pametno, pomalo engleski suzdržano, koračajući konstantno po tankom rubu, ali uvijek s prave strane patosa i sentimentalnosti. Uglavnom, fini, mali, dirljivi filmić o jednom groznom glasu i dva golema srca koja stoje uz njega… (8/10)
Foto/video: BBC Films
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
