Devet života / Nine Lives, SAD, 2016., obiteljska komedija, 87 minuta |
---|
Redatelj: Barry Sonnenfeld |
Uloge: Kevin Spacey, Jennifer Garner, Robbie Amell, Charyl Hines, Mark Consuelos, Malina Weissman, Christopher Walken, Talitha Bateman |
Dvije dekade, dvije savršene uloge i gotovo vječna ljubav prema dvojici kulera koji su ih ostvarili. Walken u „Lovcu na jelene“, najmučnijoj priči ikad ispisanoj, i Spacey u ulozi genijalnog šatro kripla (jel to spojler, soriiii) u „Privedite osumnjičene“… Kasnije „Pulp fiction“ i „Seven“, ma obožavam i jednog i drugog, čak i danas kad odrađuju teža smeća od filmova za fini džeparac, i baš sam se veselio kad sam shvatio da ću ih vidjeti na jednome mjestu. Ali, avaj…
Uglavnom, Kevin Spacey je tajkunčina, ima bivšu i sadašnju ženu koje ne koristi, živi svoj posao, a tu mu je i sin koji izgleda kao produženi Tom Cruise. Njegovoj kćeri Rebecci bliži se jedanaesti rođendan za koji želi mačku. Kerum Spacey mrzi mačke, al ajde, kasneć na proslavu rođendana ipak uleti kod Felixa Perkinsa (Christopher Walken), koji mu predstavlja veličanstvenu mačku, zvanu Mr. Fuzzypants. Tajkun kupuje mačku i nesretnim slučajem – postaje ona sama. Spacey konačno gleda život i svoju obitelj drugim očima…
OK, takvih scenarija smo pročitali i vidjeli barem dvadesetak, dakle, trebali bi proraditi dijalozi. Ali, dijaloga – nema. 60% fima je posvećeno kompjuterskoj animaciji debele mačke, kojoj se od trideset ljudi u kinu, njih pet nasmijalo ravno dvaput. Kronično neduhovit, s previše praznog hoda, plošnim likovima, sve djeluje kao kad su osamdesetih iz jugoslavenskih serija od 12 epizoda pokušavali sklopiti cjelovečernji film. Žena mu kao ima avanturu, ali nema, zli kolega želi prodati firmu, ali Kevinov sin odluči postati muško, mačka pada s krova brže od muškarca od 90 kila, Jennifer Garner kuha večeru (!?) u bluzi i salonskim poluštiklama koje ne skida cijeli film, čak ni kad sjeda na kauč….
Čitav je film tolika besmislena i nesuvisla nakupina klišeja tako da je jedino moguće objašnjenje da ga je neki pravi milijarder naručio za masne pare kako bi ga poklonio ženi aždaji kojoj je zaboravio čestitati rođendan. Sve djeluje kao da su se glumci našli u deset ujutro na brifingu, javili se doma, posnimali do pet popodne desetak scena, a onda su vrijedni kompjuteraši pola godine crtkarali debelu mačketinu za koju je Garfield Ella Dvornik. A mijaukanje su snimili naknadno, nakon premijere, u zahodu – potpuni promašaj… Dakle, ovo je dno dnoova dna filmske umjetnosti, kulture i smisla. Ljut sam i na Walkena i na Spaceya što su pristali ovo snimati, kao i na sebe što se nisam dignuo usred filma i samospalio. Čak su i kokice bile preslane.
Rokatanskom je film stvarno loš, ali kako čovjek ne voli davati loše ocjene, ovoga puta od njega čista šestica. Sve je splasnulo onog trena kad mačka kao pokušava otvoriti kemijsku – ovo bih i ja bolje animirao…
Malina Weissman je slatka kao Rebecca, ostali su toliko crno-bijeli da nema mjesta za pozitivnu ocjenu. Ote se učit crtat na onim dokumentarcima o dinosaurima, nabavite pošten scenarij i snimajte poštene filmove. Barry Sonenfelde, ovo ti je peti žuti. Wipeout je za ovo Kosa, nabijem vas… (OČESINSKA OCJENA: TATA 0, ROK 6 = 3)
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije.
Niti desetljeća lutanja kroz filmske pustopoljine nisu otupila njihov smisao za kritičarsku poetsku pravdu, lošu glumu, režijsko blefiranje i montažne konjske glave. Dakako, niti senzibilnost za lijepo. Rek'o je svojedobno Brega kako bi u Mozartu i konj uživao. E pa tako i mi. Uživamo. Ne u Mozartu, nego u vulgarnom humoru i golim sisama. Pa kakve onda veze to ima s Mozartom? Nemamo pojma, ali je usporedba isprva baš puno obećavala.
Jedan (nemilosrdni Runjić) voli Judda Apatowa i Woodyja Allena, a drugi (gad Tomljanović) stare crno-bijele filmove, novog Hanekea, danske serije i ponešto friškog holivudskog mainstreama, što znači da se gotovo ni u čemu ne slažu. Ima li bolje podloge za početak jednog divnog prijateljstva? I jednog bloga.