Zašto se naši ljudi seksaju za vrijeme Dnevnika?
| Dobra žena, Srbija, BiH, Hrvatska, 2016., drama, 90 minuta |
|---|
| Redatelj: Mirjana Karanović |
| Uloge: Mirjana Karanović, Boris Isaković, Jasna Đuričić, Bojan Navojec, Hristina Popović, Vlado Kerošević, Ksenija Marinković, Isidora Simijonović, Ermin Bravo |
Vrlo je hrabra i riskantna stvar prvi film koji potpisuješ kao redateljica otvoriti kadrom u kojem, također i u ulozi glavne glumice, pokazuješ svoje golo tijelo. Još je to malo teže kad si legenda jugoslavenskog filma, a usto i gospođa od 59 godina na leđima.
No, Mirjana Karanović nikada se nije bojala izazova. U svom najnovijem nazvanom „Dobra žena“ ultimativna patnica jugoslavenskog i postjugoslavenskog filma, koja kao da svojim ulogama savršeno simbolizira sve muke kroz koje su žene prolazile u tim kinematografijama (dovoljno je da se sjetimo silovanja, šamara i drugih opačina samo u „Petrijinom vencu“, „Ocu na službenom putu“, „Padu Italije“ i „Grbavici“), odlučila je uzvratiti udarac! „Dobra žena“ film je o (eventualnoj?) emancipaciji gotovo pa tipične jugoslavenske domaćice koja kuha, sprema, čisti, pegla, brine se za djecu i svog muškarca…i šuti. Dobro, potiho razgovara s prijateljicama u kuhinji dok mužjaci gledaju nogomet i ispijaju pivo.
Mirjaninoj Mileni njenu domaćinsku svakodnevicu neimenovanog, ali dobrostojećeg beogradskog predgrađa, prekinut će pronalazak stanovite videokazete u nekoj ladici u šupi, zlokobne kao da ju je tamo postavio sam Michael Haneke (da ne kažemo Hideo Nakata). Na njoj je snimljeno kako njen voljeni muž sa skupinom svojih fudbalskih drugara s crvenim beretkama na glavama likvidira nekolicinu civila u nekoj šumi. Ostatak filma proći će u iščekivanju što će Milena napraviti s tim saznanjem, dok muž Vlado (odlični Boris Isaković) ima problem kako spriječiti cinkanje jednog od frendova izjedenog krivnjom i alkoholom (Bojan Navojec, u zadnje vrijeme sklon preglumljivanju; kad smo već kod toga nevjerojatno je kako baš u svakom koprodukcijskom filmu srpski glumci pojedu za doručak hrvatske). Sve se to događa u jeku kampanje civilnog sektora za slanje srpskih ratnih zločinaca u Haag (sjajna je scena seksa između Milene i muža dok u pozadini s televizije brundaju vijesti, koja kao da govori da smo u regiji toliko opsjednuti politikom da se ne možemo ni ševiti bez dnevničke ‘glazbene’ pozadine), a tu je i nikad do kraja razjašnjena situacija sa starijom kćeri bračnog para (uvijek solidna Hristina Popović), koja je možda lezbijka, a možda i nije, ali u svakom slučaju je umjetnica koja se bavi suočavanjem s prošlošću, zbog čega s ocem već neko vrijeme ne komunicira.
Film nažalost dosta pati od naivnosti, od scene u kojoj 30-something kćerka pita mamu kako se upoznala s tatom (ne bi li to već odavno trebala znati?), i iznenađenja kad Milena u ladici nađe mužev pištolj iz rata (s obzirom da je toliko opsjednut njime, zašto je čudno da ga čuva), do koincidencije da eto baš tih dana susjeda čiji je muž bio u jedinici s Vladom čisti kuću od starih uniformi. Odvojak radnje u kojem Milena otkriva da ima rak dojke, također je previše banalan i u biti nepotreban, s plitkom metaforom o ‘otkidanju’ malignog dijela svoga života. Ono što u ovom vrlo klasično režiranom filmu funkcionira i čini ga ipak dobrodošlim u društvo solidnih ili čak odličnih regionalnih filmova o ratu i poraću („Crnci“, „Obični ljudi“, „S one strane“), iako nam je svima tih tema dosta preko glave, su atmosfera (videokazete sumnjivih sadržaja izgleda uvijek pružaju određenu dozu tjeskobe, napetosti i morbidnosti) i odlične glumačke izvedbe. Naravno, treba u startu pohvaliti i svako umjetničko djelo koje se bavi zločinima počinjenim s vlastite strane, u krajnjoj liniji jer su takva na ovim prostorima i dalje dosta rijetka.
Zato, ako imate običaj seksati se uz Dnevnik, svakako pogledajte i „Dobru ženu“! (7/10)
Foto/video: This&That Production
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
