Život je more, ali fakat
| Gori more / Fuocoammare, Italija, dokumentarni, 114 minuta |
|---|
| Redatelj: Gianfranco Rosi |
Kvizno pitanje moglo bi izgledati ovako: Samo su dva režisera u 21. stoljeću dobila dvije glavne nagrade na nekima od filmskih festivala iz svetog trojstva – Cannes, Venecija, Berlin, kako se oni zovu? Prvog bi trebao znati i svaki malo bolji poznavatelj opće kulture, to je Michael Haneke (2009. „Bijela vrpca“ i 2012. „Ljubav“ pobijedili su u Cannesu). Za drugog znaju samo zagriženiji filmofili.
Radi se o talijanskom dokumentaristu Gianfrancu Rosiju (nije u srodstvu sa sunarodnjakom mu, zvijezdom političkog krimića 60-ih i 70-ih Francescom Rosijem), koji je prvo 2013. osvojio Veneciju s filmom „Sacro GRA“, a onda i ove godine Berlinale s „Gori more“ (u originalu „Fuocoammare“). Pomni pratitelji dokumentarnog filma Rosijev opservacijski stil počeli su cijeniti u „Below Sea Level“ (2008.) u kojem je autor pet godina pratio život skupine živopisnih čudaka koji žive u kalifornijskoj pustinji. „El Sicario, Room 164“ (2010.) s kojim je požnjeo prve veće uspjehe po festivalima bio je sasvim drugačija beštija – film koji se većinom događa u sobi u kojoj član meksičkog narko kartela, s kukuljicom na glavi prepričava sve strahote koje je zadnjih 20 godina radio ljudima.
I onda je 2013. stigao „Sacro GRA“, iznenađujući pobjednik Venecije, film o ljudima koji žive u blizini rimske zaobilaznice, 68 kilometara dugog ringa čije službeno ime je Grande Raccordo Anulare (GRA). Iako osvajač prestižne nagrade, „Sacro GRA“ bio je ‘krivi’ film u opusu autora koji ju je dobio. Fragmentarne strukture, slabo povezanih priča ljudi koji nemaju veze jedni s drugima, od kojih su neke bile blago rečeno nezanimljive, nije zadovoljio ni samog Rosija. No, zahvaljujući upornom (da ne kažemo nešto drugo) producentu od kojeg je i stigla inicijativa za njegovo stvaranje, izašao je u javnost i trijumfom iznenadio sve prisutne, a najviše autora, koji nije bio najsretniji da ga baš taj film prezentira diljem svijeta.
Zato mu je bilo iznimno važno nakon ‘producentskog’, makar i uspješnog filma, napraviti i uspješan autorski. „Ako krenete u rad na dokumentarcu pišući scenarij, kao ja u slučaju ‘Sacro GRA’, odmah krećete s lažima“, rekao je Rosi, i dodao „u ‘Fuocoammare’ sve je bilo magično, organski“. I to se u filmu itekako vidi. „Fuocoammare“ priča je o talijanskom otoku Lampedusi, udaljenom 70 kilometara od afričke obale (što znači da joj je bliža od Italije), prvoj fronti na koju stižu izbjeglice, često u polumrtvom stanju (na početku filma kaže se da ih je u zadnjih 20 godina tamo prošlo 400 tisuća, a od toga 15 tisuća umrlo u tranzitu). Rosi je cijeli film koncipirao kao kontrapunkt svakodnevnog života zajednice otočkih seljaka i ribara, i sudbina izbjeglica koje more donese na obale otoka, prezentiranih kroz policijske procedure koje se nad njima provode. Možda će to neke gledatelje iznenaditi, ali te dvije skupine ljudi u filmu gotovo se i ne susreću.
Rosi se kao i u većini svojih radova služi opservacijskom metodom dokumentarizma, bez objašnjavanja što, kako, kad i gdje (osim u spomenutom uvodnom natpisu), a iako neke scene djeluju režirano, autor tvrdi da se tim ‘trikom’ poslužio samo jednom. Bilo to istina ili ne zvijezda „Fuocoammarea“ je Samuele, starmali 12-godišnji sin lokalnog ribara koji odrasta u atmosferi opsade otoka. Buđenje muškosti u njegovom slučaju manifestira se tako da većinu vremena sa svojim frendom ‘puca’ na brodove koji plove oko otoka, ili lovi male ptice. Urnebesne su scene u kojima uči engleski ili jede špagete, a kulminacija se događa u prizoru kod doktora koji mu dijagnosticira lijenost oka, zbog koje će pola filma nositi povez. Ono na što Rosi prikazivanjem svakodnevice Lampedužana želi upozoriti je kako je njihov tradicionalni način života donekle ugrožen priljevom emigranata.
Začudo, scene koje prikazuju napaćene Afrikance manje su zanimljivi dijelovi filma. Većinom zato što su to sve prizori koje smo već puno puta vidjeli na raznim vijestima, a i autor se nije fokusirao na određene, konkretne likove, pa se teže emocionalno povezati s njima. Ipak treba istaći vrlo potresnu scenu pjevanja nigerijskih izbjeglica, u kojoj likovi kroz stihove opisuju muke kroz koje su prošli. Jedino mjesto gdje se lokalci i Afrikanci susreću je ordinacija doktora Pietra Bartola, koji u drugom emocionalno najintenzivnijem trenutku filma opisuje s kakvim se sve ozljedama kod emigranata borio. Također, doktor je jedini lik u filmu koji se izravno u kameru očituje o cijelom problemu, i to rečenicom: „Dužnost je svakog ljudskog bića da pomogne ovim ljudima“.
To bi nekako trebala biti i poruka ovog tihog i suptilnog, a opet majstorski napravljenog filma. Sigurno društveno-politički najvažnijeg kojeg ćete gledati ove godine u kinima. (8/10)
Foto/video: Rai Cinema
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
