„BFG“ – „Bazdeće filmsko govance“
| Blagi fantastični gorostas / The BFG, SAD, 2016., dječji/avantura/fantazija, 117 minuta |
|---|
| Redatelj: Steven Spielberg |
| Uloge: Mark Rylance, Ruby Barnhill, Penelope Wilton, Jemaine Clement, Rebecca Hall, Glasovi: Duško Valentić, Gita Hajdarhodžić, Urša Raukar, Janko Popović Volarić, Ivana Krizmanić |
Vanja puši Spielberga kao da mu ga je neka zanosna Kubanka osobno sfrkala svojim putenim bedrima, Ramljak bi najradije uzeo pravdu u svoje ruke i presudio mu po kratkom postupku jer nema povjerenja u Sud za filmske zločine, ja ga pak niti gotivim niti mu se protivim pa meni možete vjerovati na riječ kad vam kažem da je „BFG“ jedno obično „Bazdeće filmsko govance” bez nutritivnih vrijednosti za vašu djecu, ali u odraslim pacijentima izaziva teške alergijske reakcije. Jedna od blažih je zijevanje koje me obuzima čak i dok o njemu pišem. Vjerojatno sam, zasigurno, gledao i dosadnije, ništavnije filmove, no nuspojava „Bazdećeg filmskog govanca“ je i zastoj moždanih funkcija pa se tih nezanimljivijih uradaka sada jednostavno ne mogu sjetiti.
Spielberga niti gotivim niti mu se protivim, ali Roalda Dahla – prema čijem je „Blagom fantastičnom gorostasu“ defecirano „Bazdeće filmsko govance“ – ljubim žarom tisuću Sunaca i boli me što ga ovdje uopće ne razaznajem: sve ono što ga izdvaja iz mora dječjih pisaca, utopljeno je u generičkoj holivudizaciji. Njegovi dječji junaci uvijek imaju izraženu mračnu crtu, a Spielberg nam nudi podgrijanu Gertie iz „E.T.“-ja koja je odrasla u Annie iz „Annie“. Njegovi fantastični krajobrazi izazivaju maštu da upali turbo pogon, a kamera Janusza Kaminskog zadovoljava se pogledom na opća mjesta iz „Gospodara prstenova“ i „Kuke“. Njegov je humor višeslojan i višeznačan, prijemčiv djeci, odraslima izazovan i gotovo golicajući, a Spielbergov smisao za subverziju počinje i završava sa sporadičnim prđenjem i pokojim udarcem u prepone. Njegovi zlikovci su mračni, njegovi klinci uvijek su u izvjesnoj, opipljivoj opasnosti, a mi bismo se sad trebali zadovoljiti tupavim, loše animiranim divovima-ljudožderima za koje nam nije jasno kako onako glupi uopće uspijevaju disati. Roald Dahl razumije anarhičnost dječjeg uma i motivaciju koja stoji iza onog tvrdoglavog „Ne možeš mi ništa, nja-nja!“, a ovdje je sve antiseptično i dozlaboga sterilno.
Sophie je londonska siročica koja čita Charlesa Dickensa dugo u noć, u „vještičji sat“. Njezinu zlostavljačicu, gđu. Clonkers, ne upoznajemo jer Spielberg je umio i izribao sve mračnjaštvo iz ove priče pa se od nas očekuje da sa Sophie empatiziramo jer je siroče; inače smo valjda loši ljudi – Spielberg nikad nije imao smisla za osobnosti, samo za arhetipe. (Zbog Dickensa ili, vjerojatnije, nemaštovitosti scenografskog tima, London izgleda kao da je u tijeku lov na Jacka Rasparača, premda kasnije doznajemo da je riječ o osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Ili devedesetima, tko će ga znati, jer kraljica Elizabeta II u završnici filma telefonira Ronaldu Reaganu i Borisu Jeljcinu koji definitivno svojim državama nisu upravljali u isto vrijeme.) Jedne noći s prozora ugleda 7-metarskog diva koji je odvede sa sobom u zemlju Gorostasiju gdje žive gorostasi koji jedu malu djecu, ali naš div nije takav, on je Blagi Fantastični Gorostas koji lovi snove i obnoć ih donosi dječici na spavanju. Umjesto djece, BFG – odahnuo sam kad je Sophie odlučila zvati ga BeeFGe, jer svaka rečenica koja je započinjala s „Blagi Fantastični Gorostasu“ ispunjavala me nevjericom i sućuti prema hrvatskome jeziku – jede odurne hruštavce (ova povrtnica nalik crvljivom krastavcu jedini je doista jezovit prizor u cijelom „Govancetu“), zbog čega nailazi na prijezir ljudožderskih mu kolega, no zbog svoje plahosti im se ne uspijeva suprotstaviti. Dakako, sve dok mu Sophie ne kaže „Budi hrabar“, jer Spielberg. Onda angažiraju kraljicu Elizabetu koja odobri invaziju na Irak, pohapsi teroriste i izolira ih na pustom otoku gdje će se do kraja svojih života, a gorostasi žive vječno, hraniti na strogoj hruštavačkoj dijeti.
Sophie neće živjeti vrata do vrata s BFG-om kao u priči: Spielberg misli da nam ono preklanjsko lešinarenje priče o siročici Annie nije bilo dovoljno pa kraljicu Betty pretvara u gospodina Warbucksa, a njezinu služavku Mary u dobru Warbucksovu pomoćnicu Grace, s kojima će Sophie/Annie živjeti u Buckinghamskoj palači do kraja života (dok BFG ostaje potpuno i beznadno sam u humano raseljenoj Gorostasiji, no o tome ne bismo smjeli razbijati glavu, jer Spielberg).
Ne bih vam doista znao objasniti kako smo došli do toga da su gorostasi-ljudožderi postali opasnost za cijeli svijet i kako je kraljica Elizabeta (u nimalo nadahnutoj interpretaciji Penelope Wilton) ušla u čitavu priču; sjećam se da je Sophie u BFG-jevu brlogu pronašla portret kraljice Viktorije, ali prijelaz s prvog na drugi čin priče ili nije postojao ili sam ga prespavao, a kunem se da nisam spavao.
Mark Rylance dobar je kad mu je lice u krupnom planu, no kompjuterska animacija žalosno je neujednačena, kao da su se animatori borili s rokovima i isporučili rough cut umjesto finalne verzije. Njegov hod trapav je i izvještačen, a u akcijskim (zamislite tu riječ s beskonačnim nizanjem znakova navoda) scenama izgleda rastrzano i doslovno nacrtano. Impresivniji mi je zato Duško Valentić, čija interpretacija odiše starinskom patinom koja potencira BFG-jevu prapovjesnost i toplinom koja ulijeva povjerenje: slušajući ga zatvorenih očiju u prokleto teškoj borbi sa snom, shvatio sam da bi ovaj film bio efektniji u formatu audio knjige, što je katastrofalna konstatacija za jedan film spilbergijanskog budžeta i ambicija. Hrvatski prijevod tipičnih dahlovskih neologizama funkcionira puno bezbolnije no što sam se smio nadati, što zbog Valentićeve uživljenosti što zbog istinski iskričave prevoditeljske kreativnosti: odsada ću sve djevojčice zvati dječurkama i time se tješiti da ovaj odlazak u kino nije bio baš posve uzaludan.
Nažalost, ne znam predvidjeti kako će vaši klinci reagirati na „Bazdeće filmsko govance“: moj je plan bio osluškivati dječje reakcije kako bih vam prenio dojam neovisan o životnom cinizmu jednog 41-godišnjaka, no u kinu sam bio posve, posve, posve, posve sam. Spielberg je izgubio svoju magiju, a prazno kino, u kojem se na ljubavnom sjedalu po sredini zadnjeg reda raširio sredovječni muškarac koji od Boga traži da postoji samo da ga k sebi uzme odmah i sad, prava je slika njegove potpune nemoći i posvemašnje izgubljenosti. (3/10, samo zbog Duška Valentića)
Foto/video: Walt Disney Pictures
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
