Dobar trash zlata vrijedi
| Zločinački um / Criminal, SAD, 2016., triler-akcija sa zericom SF-a, 113 minuta |
|---|
| Redatelj: Ariel Vromen |
| Uloge: Kevin Costner, Gal Gadot, Gary Oldman, Tommy Lee Jones, Michael Pitt, Jordi Molla, Ryan Reynolds, Alice Eve, Antje Traue |
Dobar trash zlata vrijedi govorili su naši stari. OK, možda i nisu, ali da jesu bili bi apsolutno u pravu (osim naravno u slučaju specifičnog mega-trasha domaćeg velemajstora J.S., ali o tome drugom prilikom, odnosno nikada). A „Criminal“, ili „Zločinački um“ kako mu je krajnje nenadahnuto i preko neke stvari naslov preveden kod nas (puno bolje bi npr. bilo obično „Krimos“), definitivno spada u tu omiljenu podžarovsku kategoriju. Takva mu je sudbina u DNK-u bila zapisana već u onom trenutku kad su domislili njegovu osnovnu premisu – presađivanje svijesti poginulog agenta u glavu kriminalca da bi se doprlo do informacija koje je agent sa sobom odnio u grob. Takve fore mogu eventualno proći u SF-u ili fantasyu, ali kad ih utrpaš u neku klasičnu akciju ili triler, onda moraš znati da si na jako tankom ledu.
Svi slični filmovi, a ima ih podosta posljednih 20-ak godina (od najbližih srodnika – lanjskog vrlo, vrlo sličnog „Self/less“, pa zatim „Transcendence“, „Source Code“ ili čak „Face Off“, do nešto daljih rođaka „Limitless“ ili „Lucy“) plesali su po tankom rubu trasha, nerijetko se okliznuvši na krivu stranu. No, da se ne bi krivo shvatili, što stvar ima više šarma, to manje mora imati smisla. To je uostalom i odlika najboljih superherojskih strip spektakla, koje također mnogi svrstavaju u trash (da sad ne idemo u dublje definicije pojma).
U „Krimosu“, kako sam ga odsad odlučio od milja oslovljavati, smisla ima minimalno ili nikako, a šarma nemjerljivo više, pa mu je i konačna ocjena ipak pozitivna. Kad agent C.I.A.-e Billy Pope (Ryan Reynolds, koji je, vidi vraga, lani glumio u „Self/less“, gdje je pak on bio taj kojem transplantiraju tuđu svijest i sjećanja!) gine usred neke komplicirane međunarodne zavjere u Londonu, njegovi pretpostavljeni (Gary Oldman i Alice Eve) povlače očajnički potez – pronalaze doktora (Tommy Lee Jones) koji se bavi futurističkim eksperimentima i nalože mu da memoriju poginulog Popea (čiji mrtvi mozak održavaju na aparatima) prebace u neku drugu glavu čija se ramena još miču. Tako bi trebali saznati informacije poznate samo Popeu, a koje mogu spasiti svijet od nekakvog preopasnog španjolskog bogataša-anarhista (Jordi Molla) koji pak naganja nekog svog odbjeglog hakera (Michael Pitt) koji drži u rukama, odnosno na hard disku, ključeve kompletnog američkog zračnog naoružanja. Izbor ‘recipijenta’ pada na sociopata, psihopata i kakvog-god-još-hoćeš-pata, vječnog stanovnika zatvorskih samica Jerichoa (Kevin Costner).
I nije prošlo deset minuta filma i već imamo ozbiljne probleme i to u sferi kastinga, koji se na prvu čini katastrofalan. Već smo vidjeli pet jakih imena, a sve se čini nekako krivo – najprije su prebrzo potrošili ljepuškastog i zvjezdastog Reynoldsa (OK, možda za njegovu veću minutažu nisu imali para), zatim su fulali Oldmana i Jonesa (Jones je čak i ovako zgužvan i star kakav je danas idealan za Oldmanovu ulogu živčanog šefa tajne službe, a Oldman je pak zicer doktor, makar su obojica već bezbroj puta glumili i jednu i drugu ulogu). Zatim Alice Eve – zgodna i talentirana, a u tom trenutku filma ne znamo još da će ona, iako ima dosta minuta u kadru, jedva i progovoriti koju, da bi najveći udarac došao s Costnerom.
Taj naime nikako, ali nikako nije obećavao da će uspjeti isfurati priču koja mu je namjenila podvojenost između ‘normalnog’ Popea čiju svijest je preuzeo i totalno sumanutog Jerichoa. Priznajem, očekivao sam da će Costner (koji zadnjih godina radi kao lud) biti OK u ovom normalnom modu, dok će problemi nastupiti s psihopatske strane. Očekivao i gadno se zajebao! Naime, ovaj kakti normalni dio je meh-meh, tak-tak, ništa posebno, ali kad Costner uđe u Jerichoa, ili točnije Jericho u Costnera, odnosno Popea (a cijeli film ih baca vamo-tamo), onda stvari naglo živnu i postanu strahovito zabavne, čak i smiješne. I urnebesno nasilne ofkors, ali što da se radi kad naš drug Jericho ima tešku ruku. I nogu.
O daljnjem zapletu što manje to bolje, i to ne zbog spoilera, nego zbog opće bezveznosti i generičnosti (klasično spašavanje svijeta od manijakalnih destruktivaca u 90 i nekoj minuti), a recimo samo da Jericho posjećuje i Popeovu udovicu (zgodna Izraelka Gal Gadot, inače aktualna Wonder Woman u „Batman V. Superman“) i malu kći, ali i to bude nekako trapavo i kiselkasto. Uglavnom film živne isključivo kad Jericho piči po Londonu, uzima što mu padne na pamet, šora koga stigne (a ne zaboravimo da je njegov beskarakterni karakter sad još ‘oplemenjen’ Popeovim bondovskim vještinama) i generalno mu puca kurac za cijeli svijet i njegova pravila. Da je tamo negdje ’77. Johnnyu Rottenu i ekipi bio na raspolaganju koji Jericho, njihova programatska „Anarchy In The UK“ bi zasigurno trajala znatno duže nego što je trajala… (6/10)
Foto/video: Lionsgate
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
