Kako je Melissi McCarthy Tito slomio srce?
| The Boss, SAD, 2016., komedija, 99 minuta |
|---|
| Redatelj: Ben Falcone |
| Uloge: Melissa McCarthy, Kristen Bell, Peter Dinklage, Ella Anderson, Timothy Simons, Annie Mumolo, Kristen Schaal, Kathy Bates, Margo Martindale, Ben Falcone |
Šteta, baš šteta. Talenti ranga Melisse McCarthy ne rastu na drveću i pojavljuju se tek nešto češće od Halleyeve komete, pogotovo ženski. McCarthy nije samo sjajna komičarka već i ozbiljna glumica solidnog dramskog potencijala, a vapaj iz uvoda odnosi se na sranja na koja posljednjih godina rasipa svoj raskošni talent. Nakon što je 2011. zablistala u sjajnim „Bridesmaids“ (iako je fanovima „Gilmore Girls“ odavno poznata) za što je dobila i oskarovsku nominaciju, McCarthy je naglo postala zvijezda koja je u stanju sama iznijeti projekt.
No, problem je što su ti projekti redom bezvezni – „Identity Thief“, „Tammy“, tek mrvicu podnošljiviji „Spy“, a kad ju spare s nekim malo „jačim“, kao što je Sandra Bullock („The Heat“) rezultat jedva nekako došepa do korektnog. Je li kvaka u samoj Melissi i njenom izboru projekata vrag će ga znati, no zasad joj na box office-u ide sasvim solidno, a kako ni „The Boss“ po tom pitanju sasvim sigurno neće razočarati, čini se da ćemo neku komediju dostojnu njenog golemog talenta još dosta dugo čekati.
„The Boss“ joj je drugi „obiteljski“ projekt koji radi sa svojim mužem Benom Falconeom (nakon preklanjske konfuzne „Tammy“) – zajedno su pisali scenarij, a on je režirao i pojavio se u par kadrova. Isti je dakle modus operandi, ali je manje-više i isti film, kolikogod se tematski naizgled razlikovao od prethodnika. U oba filma Melissa igra nepodnošljivu pain-in-the-ass gnjavatoricu (kao uostalom i u „Identity Thief“) za koju otpočetka znamo da će joj do kraja filma umjesto kandži i zmajevih krila izrasti veliko dobro srce.
Ovdje je takav rasplet sasvim banalno ‘telefoniran’ već u uvodnim kadrovima u kojima vidimo malu curicu koju posvojitelji uporno vraćaju u sirotište. Ta mala curica danas je prebogata Michelle, bešćutna kuja koja leži na parama i drži motivacijske new age govorancije pred rasprodanim arenama. Onda završi u zatvoru zbog nekog muljanja (insajderskog trgovanja), ostane bez svega i po izlasku na slobodu nema gdje drugdje nego kod svoje bivše asistentice Claire (Bell), prema kojoj je, treba li uopće reći, također bila kučka. Ta je pak Claire pristojna ženska, samohrana majka koja primi nemoguću Michelle pod svoj krov i u svoj život.
Ne prođe dugo dok Michelle ne počne opet nešto petljati, ovaj put na najnemogućijem mjestu – u školi Claireine kćeri Rachel gdje se ubaci u biznis s klinkama-skauticama koje idu po kućama i prodaju kekse, i tu naravno počinje Michellein put natrag prema vrhu. Kad se ovako pročita zvuči vjerojatno dosta blesavo, no u stvarnosti je još i gore, jer osim što je blentavo, još je i antipatično, mizogino i mrzovoljno do bola. Fore su uglavnom jako tanke i na prvu loptu, a s obzirom da se radi o obiteljskom McCarthy/Falcone projektu, nije isključeno ni da je ih je većina smišljena i izimprovizirana na setu – jer tako, jebiga, i izgledaju.
Trebalo bi tu biti i kao nešto malo komentara o bešćutnosti korporativnog kapitalizma, ali ako je i bilo namjere, ona se rasplinula u sveopćoj konfuziji loše priče i promašene zajebancije. Potencijalno bizarna zanimljivost za hrvatsku publiku dolazi u jednom za film sasvim nevažnom dijalogu – kad Michelle nakon bukse skuži da ju je napustio vjerni šofer i posilni, inače ubitačni uguzeničar Tito, s uzdahom zajeca „moj dragi, slatki Tito“, na što Claire odgovori „jebeni Tito“. Dakle za svakog u Hrvatskoj 2016. ponešto. Al’ inače skroz bezvezna, antipatična i besmislena komedija koju tek ogroman talent Melisse McCarthy, gospodarice svakog kadra u kojem se pojavi, spašava od totalne katastrofe… (4/10)
Foto/video: Universal Pictures
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
