Sila je bila prejaka i napokon je ušla u mene, do balčaka

• Tweet
• Pin It

Ja koji imam ruke nevinije od vaših nikad nisam gledao „Ratove zvijezda“. Nije to iskaz prijezira niti moje težnje da budem uvik kontra, nema tu nikakvog političkog stava ni predrasude bilo kakve vrste, moja nevinost nije čak niti neki moj svjestan izbor, a pogotovo ne stav: „Ratovi zvijezda“ jednostavno su se našli u mrtvom kutu mog konzumiranja popularne kulture. Ako išta, moja apstinencija od participacije u ovoj konverzaciji samo je još jedna otegotna okolnost u presudi protiv moje lijenosti koja je u stanju stvoriti bilo kakav izgovor da opravda grijehe moga nečinjenja. U slučaju „Ratova zvijezda“ moja bi lijenost vjerojatno svjedočila da nikad nisam naišao na neki konkretan, žuran poticaj da vrijeme urečeno za dangubljenje posvetim uranjanju u neku posve mi stranu, a tako zastrašujuće bogatu i obeshrabrujuće zapletenu mitologiju. Popularna kultura je, dakako, jedna moćna zubata zvijer koja ne dopušta uzmak i uvijek pronalazi načina da nas stjera u kut pa moja dugo – makar ne i pomno – čuvana nevinost samo označava izostanak penetracije, a Clintonov poučak uči nas da snošaj nije samo stvar puke penetracije. „Ratovi zvijezda“ mene su zadovoljavali osmozom, jer Sila je prejaka da ti se ne uvuče pod kožu. Palucala je mojim erogenim zonama oralnom predajom, stimulirala me vizualnim podražajima, lomila me obećanjima potpune zadovoljštine, dirkala me i zadirkivala draškanjem mojih senzora znatiželje, mazno apelirala na onu urođenu ljudsku potrebu za pripadnošću svaki put kad sam zbog svojeg zaključanog pojasa nevinosti bio isključen iz gorljivih raspri o događajnostima iz te neke daleke, daleke galaksije.

Sila me već jednom skoro izvela na stranu Svjetla. Kad me već nije zavela u djetinjstvu, umalo joj je to uspjelo lansiranjem Lucasove druge trilogije. Već sam bio spreman nadoknaditi propušteno i dopustiti Sili da svojom nabreknutošću ispuni sve nezadovoljene crne rupe moje ignorancije, no foršpani Prve Epizode ostavili su moja čula posve neimpresioniranima, a ionako neuspjelu predigru u antiklimaksno stanje paralizirajuće mlohavosti dovele su nimalo ohrabrujuće reakcije kritičara i posvemašnje razočaranje iznevjerenih pravih fanatika.

Ali Sila je prejaka. Ja pak nisam.

Ovaj put znala je što radi. Toplim dahom šaputala mi je u uši nerazumljive, a tako neodoljive bedastoće. Milovala me nježnim, ali neumoljivo preciznim laserskim dodirima. Vještom manipulacijom igrala je na kartu nostalgije koju, realno, nisam imao razloga osjećati, ali preslab sam da joj se othrvam. Kap po kap, lubricirala me najavama, reportažama, foršpanima, pomno isplaniranim hypeom koji je pogađao sva osjetljiva mjesta dok me na koncu nije ostavio u bolnoj žudnji. Nisam znao za čim žudim, ali znao sam da žudim.

Nisam imao pojma u što se upuštam, ali želio sam se upustiti svim svojim bićem.

Na izlasku iz kina zapalio sam cigaretu. I nadao se da je Sili bilo jednako lijepo kao i meni.

Anči i Tomelica, moje najdraže beštije, odvukle su me jedne od ovih prosinačkih srijeda na nekakvu zabavicu u jednom zagrebačkom izlazištu. Slavio se, kao, rođendan Franka Sinatre. Pošto moja socijalna inteligencija očito nije na zavidnoj razini, a bilo kakav povod za raskalašeno divljanje zvuči mi kao dobra ideja, naravno da sam otišao, i naravno da mi nije ni palo na pamet da rođendan Franka Sinatre podrazumijeva briljantin u kosi i najbolji smoking. O ne! Ovaj blento navukao je SMB majicu s maskirnim uzorkom i military hlače jer H&M je naredio da se u ovoj sezoni nisi vojnički chic, a ja sam njegov vjerni jurišnik koji ne postavlja pitanja, nego samo vadi karticu. I tako maskirno maskiran nađem se u hordi namirisanih uglađenih fićfirića i djevojčuraka koje su po sebi povješale sve bakine bisere. Znate onaj san kad ste okruženi ljudima i onda zaprepašteno ustanovite da ste goli kao od majke rođeni, zaogrnuti tek velom potpune osramoćenosti?

Moja SMB majica s maskirnim uzorkom postala je moje „Shame! Shame! Shame!“ zvono septe Unelle iz finala protekle sezone „Igre prijestolja“.

Posramljen svojim intergalaktičkim djevičanstvom u ovim poznim godinama, za „Ratove zvijezda“ odjenuo sam svoju „Shame! Shame! Shame!“ ratničku odoru kao simbol svoje nevrijednosti, kao da očekujem prijeke poglede, kao da osjećam da ne pripadam, kao da želim svoju sramotu izvikivati na sav glas samo da preduhitrim druge da moj osjećaj nepripadnosti upotrijebe protiv mene.

Tako je valjda kad iz svojeg djevičanstva fabriciraš mit i samome sebi uskraćuješ užitke zbog nekih svojih glupih mušica i hemunga. Užici su tu da ih halapljivo izjedamo, žudno ispijamo, sladostrasno se naslađujemo, bez krivnje, bez opravdavanja, bez traženja dopuštenja drugih. Tremi tu nema mjesta, a kamoli sramoti, opredmećenoj u mojoj maskirnoj SMB majici. Sili sam se prepustio s prvim notama ikoničke glazbe Johna Williamsa i više nisam gledao u rikverc. Bili smo tu samo Sila i ja, ovdje i sad, i paraliziran užitkom dopuštao sam joj da me ispuni slasnim sokovima svoje razigrane potencije. Pitanja sam počeo postavljati tek koji dan kasnije, kad se moje tijelo napokon počelo pročišćavati od silnog uzbuđenja nakon dugo iščekivanog susreta koji je nadmašio sva moja nejasna, neiskusna očekivanja. Ako su jurišnici odred vojnika ispranih mozgova bez svijesti i savjesti, kako je moguće da Finnu najednom proradi krivnja zbog pokolja nad civilima? Kakav je to Kylo Ren vitez tamne strane kad je tako adolescentski uvredljiv i emocionalno krhak? Kakav je to Kylo Ren supernegativac ako ga posve neiskusna Rey može nadmašiti u boju jedan na jedan praktički bez prolivene kapi znoja. Ako je Zvijezda smrti ultramoćno i sofisticirano oružje koje uništava čitave planete, kako je moguće da ga se može onesposobiti običnim improviziranim hakerskim udarom? Zašto u ansamblu imate Gwendoline Christie i Lupitu Nyong’o ako nam uskraćujete pogled na njihova fizička savršenstva koja iz korijena redefiniraju kulturalno usađene pojmove ljepote, gracioznosti i ženskosti?

Ali ovo su samo pitanja koja postavlja razmaženi um koji je umočio… palac?… u izvor svih karnalnih čuvstava i sada samo želi više i bolje i još, još, JOOOOŠ!

(umetnuti zvukove potmulog jecanja u sveprožimajućem orgazmičkom drhtaju)

„Sila se budi“ dala mi je sve čemu sam se možda nadao – jer nisam imao pojma čemu da se nadam – i otvorila čakre nekih neosviještenih, a pulsirajućih žudnji. Moja SMB majica sramote postala je SMB majicom U KOJOJ SAM GLEDAO SVOJE PRVE „RATOVE ZVIJEZDA“ VU-HUUU!, i, natopljena lučenjima zadovoljene strasti, na njoj više nema ni traga sramote i jebe mi se živo što se Frank Sinatra zbog mene okretao u grobu jer JA SAM GLEDAO SVOJE PRVE „RATOVE ZVIJEZDA“ VU-HUUU!

Kakav spektakluk! J. J. Abrams, bogu hvala, nije neki bog zna kakav filmski stilist, ali malo tko u Hollywoodu ima njegov osjećaj za ispisivanje posvete filmašima koji su oblikovali njegov svjetonazor. „Ratovima zvijezda“ dao je osjećaj urgentnosti, odbacujući nepotrebnu ekspoziciju – bez obzira na djevce u publici – i inzistirajući da naše nove junake upoznajemo kroz njihovu akciju, a ne riječi. Rey, i to još uvijek ne znam objasniti bez poniranja u metafizički mambo-džambo, kao da oduvijek poznajem i volim. Rey je akcijska heroina kakvu smo oduvijek zasluživali, ali nikad je nismo dobili. Njezin entuzijazam nije samo zarazan, njezin entuzijazam nosi ovu novu staru franšizu snagom većom od njezine zavaravajuće krhkosti, mudrošću većom od njezinih tako mladih godina, šarmom većim od njezinog predivnog, zasljepljujućeg, megawattnog osmijeha. Finn je jedno neodoljivo zabavno klupko kontradikcije, točka u kojoj čojstvo susreće zajažljivost, u kojoj se sarkazam sljubljuje s čistom emocijom, u kojoj mračna prošlost prepoznaje svijetlu budućnost. Kylo Ren idealan je „supernegativac s bremenom“ i jedva čekam nastavak sage o njegovu iskupljenju, a Oscar Isaac je Oscar Isaac i ne vrijedi niti pokušavati pružati mu otpor.

No, onaj „THE“ trenutak u kojemu sad već čvornato, ali u kolektivnu podsvijest odavno usađeno lice Harrisona Forda ispuni ekran svojom perolakom karizmom, trenutak je u kojemu sam shvatio da pripadam. Ovo je lice jebene filmske zvijezde, uskliknuo sam, možda čak i naglas. Kad je Han Solo zagrlio princezu, pardon!, generalicu Leiu, nisam progutao knedlu: progutao sam sve knedle. Mislio sam da su Han Solo i princeza Leia tek mutni likovi iz mrtvog kuta moje izloženosti popularnoj kulturi, a sad sam u sendviču njihova toplog, a tako prokleto, prokleto karizmatičnog zagrljaja u kojemu se zrcali čitava jedna senzacionalno bogata mitologija, u kojem dršću generacije i generacije idolopoklonika kojih sam i sam postao nebitnim, ali sastavnim dijelom. Kad se u poodmaklom dijelu filma pojavio prašnjavi, zubom vremena i loših uspomena načeti R2D2, ovaj ratnik u maskiranoj SMS majici pretvorio se u lokvicu koja se prelijeva po rubu svog sjedala 15 u redu D dvorane 6.

Sila je napokon u meni, duboko do balčaka, i, uh, ah, oh, to je tako dobar, moćan, ispunjavajući osjećaj. Tko zna, možda ovo uopće nije sjajan film, možda ne može ni držati svijeću originalnoj trilogiji, možda je samo alkemijska mješavina općih mjesta, šarena paralaža i hladnokrvna manipulacija Disneyevog imperija u pohlepnom pohodu na naše milijarde, ali, znate što?, tako mi je svejedno. Zapalit ću cigaretu i žudjeti za sljedećim susretom. Sa ili bez maskirne SMB majice. Definitivno bez vojničkih hlača. (8/10)

Foto/video: Walt Disney Studios

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It