The Peanuts Movie, SAD, 2015., animirani, 93 minute |
---|
Redatelj: Steve Martino |
Glasovi: Noah Schnapp, Bill Melendez, Hadley Belle Miller, Mariel Sheets, Alex Garfin, Francesca Angelucci Capaldi, Rebecca Bloom |
Kako sam loše igrao nogomet, djetinstvo su mi obilježili stripovi, ponajviše Stripoteka, Asterix, Alan Ford, Talični Tom… Bio sam zaljubljen u Modesty Blase, njenu plavokosu sestru Axu, stjuardesu Natašu i općenito sam bio vrlo izbirljiv kada je trebalo pronaći literaturu prije spavanja. Skoro do ovisnosti…
No, sve dok nisam počeo enciklopedirati Alan Fordove, prema stripovima sam se ponašao kao zadnji kreten, i tretirao ih poput žena tijekom studiranja. Ali za razliku od žena, do dana današnjeg uspio sam sačuvati i pokoji tvrdo ukoričeni komad. Među njima i jedan o nekakvom jednostavnom crnobijelom psu s pticom (tek sam kasnije pročitao da je riječ o biglu, iako na njega uopće ne liči), čiji je gazda bio zmotani i zbunjeni Charlie Brown.
Kako sam igrom slučaja i ja bio razredni zmoto, tako sam zavolio i strip, koji mi ipak nikad nije bio u rangu Hogara Strašnog ili Gastona, dok je ovaj još bio Gašo. Najviše sam volio nadrealne pjesmice i krimi priče koje bi pas Snoopy pisao, a ptičica ga kritizirala, a kasnije sam htio i da Charlie više zažvali tu lajavu Lucy i jednom joj zauvijek začepi usta, i onda su živjeli sretno do kraja stripa. Ali je vremenom pao u zaborav. Sve dok nisam krenuo čistiti stan u potrazi za stripovima za Roka, i u dnu nekog ormara uz Guinnessovu knjigu rekorda i Bednjancovo remek djelo Nježni sport – našao i Snoopyja u stripu i dao ga Roku. Pa se film nametnuo samo tako.
Foršpan nije obećavao, Rok nije pokazivao niti naznake smijeha pa me opravdano bilo strah da će utjecaj Minecrafta i Jacksepticeyea (crko dabogda), nekako ubiti svo ono veselje koje je strip crtač Charles Shultz širio Amerikom od početka pedesetih, točnije 1947., kad je prvi put nacrtana jedna tabla na kojoj se spominje Charlie Brown. S nama je u kino ušao i cijeli jedan razred, pa sam se prepao urlanja i dobacivanja, ali malkice sam se prešao, jer su bili mirni kao da gledaju Bergmana…
Likovi su preslatko animirani, bucmasti, slasni, dođe ti da ih zagrliš. Animacija vrhunska, najbolja kad Snoopy vozi kućicu, odnosno avion. Glasovi u sinkronizaciji su originalni dječji, ne lukanižetićasti, uglavnom prepristojni i kulturni, poput serije Horvatovi – malo žestine i gestikulacije ne bi bilo naodmet. Što se same radnje tiče, sve su to uglavnom predvidljive fore iz stripova koji su neredovito dolazili kod nas iz Amerike, ali film je dosta tečan i nema klasičnih rupa kad animatori imaju slobodan dan.
Roku se jako svidjela podjela i oživljavanje likova, gunđalica Lucy i „Mali koji se ne pere pa su oko njega stalno mušice i oblak smrada! Ali film mi nije nešto, nekako mi je nikakav, nema radnje, života, ništa za zapamtiti…“
Tu dolazimo do osnovnog problema – današnja će djeca teško shvatiti međudječje odnose krož život u američkoj pripizdini dok su ovdje njihovi djedovi bili na golom otoku ili gradili pruge. Sve je to simpatično, ali nema mesa. Svi su se crtani filmaši furali na te fore odavno prije, i sve trostruko ubrzavali, eksplodirali… I Charlie Brown djeluje kao crtić light, što očigledno ne predstavlja sreću niti Roku, a bogami niti cijelom drugom „b“ iza nas, koji su iz kina izašli s obješenim njuškama jer nije bilo nikakvog klanja niti eksplozija. I ama baš niti jedne dobre fore da se nasmiješ od srca. Alibi crtić…
Slatko djelce za nas starije, vjerojatno i prekrasno za mlađu gerijatriju od 50+, ali ekraniziranje lika koji me uvijek podsjećao na legendarnog Velimira Zajeca sa svinjskim repićem na čelu (pobogu, zašto!?), nekako nije pogodilo u sridu. Amerika će biti oduševljena, Europa mislim malo teže. Uglavnom, ako ste imali ujaka u Chicagu koji vam je nosio igračke sedamdesetih – eto idealnog filma za povratak u lijepe dane! (OČESINSKA OCJENA: ROK 8,5 RIBA 4 = 6,5/10)
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije.