Guillermo del Toro na terenu Rogera Cormana, ali skuplji i dosadniji
| Crimson Peak, SAD, 2015., fantasy, horor, 119 minuta |
|---|
| Režija: Guillermo del Toro |
| Glasovi: Mia Wasikowska, Jessica Chastain, Tom Hiddleston, Charlie Hunnam, Jim Beaver, Burn Gorman, Leslie Hope, Doug Jones, Jnathan Hyde |
Svakom malo boljem poznavatelju žanrovske filmske povijesti jasno je što je Guillermo del Toro, jedan od rijetkih punokrvnih autora u Hollywoodu koji može dobiti razmjerno veliki budžet za svoje originalne umotvorine (Peter Jackson, Tim Burton, Christopher Nolan…ima li još tko?), htio napraviti s “Crimson Peakom” – posvetu klasičnim gotičkim hororima iz vremena britanskog studija Hammer ili s druge strane bare adaptacija Edgara Allan Poea u produkciji Rogera Cormana. Tu je viktorijanski seting, savršeno dizajnirana ukleta kuća (izgrađena posebno za snimanje filma) s par kostura u ormaru, (lažna) ljubavna priča (ili dvije?), pa čak i naivna djevica koja se preziva Cushing, kao i glasoviti Peter, glumac koji je obilježio žanr portretirajući od 1957. do 1974. čak pet puta doktora Van Helsinga i sedam puta Victora Frankensteina (bio je on i Dr. Who i Guverner Tarkin u “Ratovima zvijezda”, ali to je neka druga priča).
Ono što zbunjuje dobrog poznavatelja ukusa današnje publike je to kako je to Del Toro napravio. Jer iako čovjek tvrdi da je ovo “vrlo scenografski orijentirana, klasična, ali istovremeno moderna priča o duhovima”, “Crimson Peak” kao da je snimljen u inat svemu što se u današnje doba producira, a pogotovo hororima.
Nimalo originalan scenarij ide ovako: štreberskoj kćeri bogatog američkog industrijalca Edith Cushing (nakon “Stokera”, “Samo ljubavnici preživljavaju” i “Karte do zvijezda” još jedna u nizu jezovitih uloga Mie Wasikowske) za oko zapada mladi britanski “baronet” Thomas Sharpe (Tom Hiddleston, čiji je zadatak u ovom filmu da loše glumi, što on radi vrlo uspješno), koji traži financijera za svoju mašinu za iskopavanje gline. Usprkos upozorenjima živih i neživih ona će prihvatiti njegovo udvaranje, udati se i otići s njim i njegovom vrlo jezovitom sestrom Lucille (Jessica Chastain koja će ako ovako nastavi uvjeriti i najveće skeptike u to da je odlična glumica) u Veliku Britaniju, točnije na njihov posjed Allerdale Hall, kojeg “od milja” nazivaju i Crimson Peak, jer se po zimi na brdu na kojem se nalazi, snijeg zbog gline oboji u crveno. Naravno, Overlook Hotel je prema Crimson Peaku ljetnikovac – ne samo da zlokobno huče hladni vjetar, zidovi “krvare” od gline, a duhovi šušte ispod, iza i na stepenicama, nego se i pridošlice u dvorac truje čajem, da bi se, jelte, domoglo njihovog novca.
Prva stvar koja čudi kod “Crimson Peaka” je izuzetna sporost filma, potpuno netipična za današnje komercijalne proizvode. Drugo, razvoj radnje se neprestano, izgleda namjerno najavljuje tako da u svakom trenutku znate što će se dogoditi sljedeće. Kad Edithin otac kaže da su mu Sharpeovi sumnjivi oni se krenu ponašati sumnjivo, kad sazna da su prevaranti, netko ga ubije…i tako do samog kraja filma. Slična stvar je i sa strašljiviim momentima, i to do te mjere da Del Toro scenu jezivog Edithinog sna počinje s kadrom u kojem vidimo da ona spava kako bismo znali da joj se ništa ne može dogoditi. Ti anakroni postupci mogu biti zanimljivi gledaocima koji se sjećaju vremena kad su horori zaista tako izgledali, ali nije čudo da je današnja američka publika reagirala dajući prednost blesavoj dječjoj horor komediji s Jackom Blackom “Goosebumps”. Neobično je da u filmu ima i par vrlo eksplicitnih scena nasilja (jedna vrlo podsjeća na scenu iz odlične Del Torove “Vražje kralježnice”) koje ničemu posebno ne pridonose, a zbog njih je film zabranjen za mlađe od 18. Zbog loših rezultata i izvan Amerike “Crimson Peak” postao je jedan od većih flopova godine (čak je i “Žena u crnom 2” imala bolje otvaranje) i teško da će vratiti 55 milijuna dolara svog budžeta (spomenimo tu i da su uzori filma iz 50-ih i 60-ih bili većinom vrlo jeftini).
Što ne znači da ova bajka koja graniči s noćnom morom nije bez zanimljivosti za malo starije sladokusce. Set dizajn, kostimografija, pa i glazba spadaju među impresivnije viđene i čute ove godine. Motiv duhova koji (spoiler!) zapravo pomažu glavnom liku (kao i u od Del Tora produciranom “Sirotištu”, a i u “Vražjoj kralježnici”) nije još pretjerano potrošen, a i metafilmski moment o spisateljici koja zapravo piše priču koju gledamo je sasvim zgodan. Stvar koju ćemo možda najviše pamtiti iz filma je završni obračun, u kojem su netipično suprostavljene dvije žene. Takvo čupanje nije viđeno još od susreta Ellen Ripley i Alien majke! (6,5/10)
Foto/video: Universal Pictures International
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
