Dokumentarac o djevojci kojoj su bez droge i Grammyji bili dosadni
| Amy., SAD, 2015., dokumentarni, 128 min |
|---|
| Redatelj: Asif Kapadia |
| Sudjeluju: Amy Winehouse, Mark Ronson, Blake Fielder-Civil, Mitch Winehouse, Nick Shymansky, Pete Doherty |
Vrlo malo ljudi je u trenucima kad se krajem 2006. u društvu uobičajeno ispraznih pop hitova Beyonce, Rihanne i Justina Timberlakea „Rehab“ počeo sumanuto vrtiti po ‘otvorenim’ radijima diljem Evrope, moglo shvatiti da se radi o vrlo istinitom i preciznom opisu trenutnog stanja njegove autorice koja je i inače svoj glazbeni rad shvaćala prvenstveno kao autopsihoterapiju.
Upravo neposredno prije nego što je tada 23-godišnja Amy Winehouse otišla u Miami sa stalnim suradnikom Salaamom Remijem snimati „Back to Black“, album koji će je od perspektivne jazz pjevačice pretvoriti u globalnu pop zvijezdu (za one koji slučajno ne znaju „Rehab“ je bio prvi singl skinut s njega), grupa Amynih frendova na čelu s menadžerom Nickom Shymanskim probala ju je nagovoriti da dugogodišnje probleme s alkoholom, depresijom i bulimijom krene rješavati uz stručnu pomoć. Tvrde da se Amy nije previše odupirala ideji, ali kao što pjesma kaže, odlučila je poslušati savjet svog starog koji joj je rekao da to ne treba činiti.
U dokumentarcu Asifa Kapadije „Amy“ vrlo simpatično prikazani Shymanski, koji je počeo raditi s njom kad je imala 16, a on 19, kaže da je to bila ključna točka nakon koje više nije bilo povratka. „Da nas je poslušala vjerojatno ne bi bilo ‘Back to Blacka’, ali ona bi možda još uvijek bila živa“, tvrdi Shymanski. Nakon megauspjeha albuma mediji, novi menadžment i njen narkomanski muž Blake Fielder Civil preuzeli su kontrolu. Dvije godine kasnije, neposredno nakon što je osvojila pet Grammya, svojoj najboljoj frendici se potužila da je ‘sve to jako dosadno bez droge’, a manje od pet godina kasnije pronašli su je mrtvu od predoziranja alkoholom u njenom stanu u Camdenu. Na taj način se pridružila impresivnoj postavi tzv. kluba 27 – Robert Johnson, Brian Jones, Jimi Hendrix, Janis Joplin, Jim Morrison, Kurt Cobain i Slađa Guduraš.
Snimanje filma o tragičnoj sudbini posrnule rokenrol zvijezde uvijek je nezgodan posao jer će se štogod napravio vjerojatno netko jako obrušiti na konačni rezultat. Za razliku od ostala dva ovogodišnja primjera, „Kurt Cobain – Montage of Heck“ (začudo nije došao u naša kina; distributeri očito nisu svjesni koliko grungera živi među nama) i „Love & Mercy“ (igrani film o Brianu Wilsonu iz Beach Boysa), obitelj Winehouse nije imala udjela u produciranju „Amy“, iako ga je naručila njena izdavačka kuća Universal.
Zato redatelj Asaf Kapadia, koji se proslavio prije par godina s dokumentarcem o Ayrtonu Senni, kaže da se film nalazi negdje u zoni između autoriziranog i neautoriziranog.
U svakom slučaju Amyini prijatelji i stari menadžer prikazani su kao dobrice, a svi ostali kao suučesnici u njenoj propasti. Otac je zbog druge žene otišao od kuće kad je imala 9 (Amy eksplicitno u filmu taj događaj označava kao razlog za njen promiskuitet), i onda se kasnije ukazao kad je nanjušio lovu. Čak se i u periodu kad je Amy otišla na Svetu Luciju da pobjegne od paparazza i skine se s droge pojavio kod nje s kamerama TV emisije „My Daughter Amy“. Majka pak nije bila autoritet i nije znala kontrolirati njeno neobuzdano ponašanje u tinejdžerskom dobu, pa je već s 13 godina Amy završila na antidepresivima. Diskografska kuća i menadžeri su je tjerali da nastupa iako to nije htjela, a muž Blake Fielder Civil ju je navukao na crack.
Kapadia u svom ni po čemu originalnom, ali napetom i (čini se) iskrenom dokumentarcu tvrdi da je u želji za što većom objektivnošću snimio intervjue s više od 100 osoba i da oni koji se ljute na film (a tu očekivano prednjači otac Mitch) mogu tako osjećati samo zbog istine prikazane u njemu. Za razliku od spomenutog „Cobaina“ u njemu nema šokantnih scena drogiranja, ali isto tako prilika da se obrane dana je svima, pa čak i Blakeu Fielderu Civilu, i svi su je prihvatili (u „Cobainu“ na primjer nema Davida Grohla, a Krist Novoselic sve skupa kaže pet rečenica). Iako ga je u jednom intervjuu Amyn otac nazvao „najvećim smećem kojem je Bog ikad podario život“, Blake više odgovara opisu Shymanskog – „izgubljeni problematični klinac“ (s 9 godina si je prvi put probao prerezati žile).
Najzanimljiviji djelovi filma koji vješto izbjegava formu talking heads intervjua složeni su iz 12 sati privatnih videosnimaka koje je Shymanski snimao na počecima Amyne karijere. (Zaista, u današnje doba opsesivnog snimanja i „autosnimanja“ nije teško raditi ovakve dokumentarce o slavnim osobama). U njemu vidimo Amy kao izuzetno talentiranu, šarmantnu, brutalno iskrenu ali ujedno i krajnje nestabilnu osobu, jednu od onakvih cura u kakve se vole zaljubljivati umjetnički nastrojeni muškaraci u krhkim dvadesetima. Po vlastitim riječima iz doba prvog albuma „Frank“ ona nikad nije htjela postati zvijezda jer „zna da bi od toga poludjela“. Nešto slično je na početku karijere izjavljivao i Cobain. Možda bi netko trebao snimiti dokumentarac u kojem bi psiholozi probali objasniti zašto svjesni svega toga ipak nisu odustali na vrijeme. (7/10)
Foto/video: Universal Music
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
