Moć pozitivnog mišljenja može spasiti Zemlju, ali ne i „Sutrozemlju“
| Sutrazemlja: Novi svijet / Tomorrowland, SAD, Španjolska, 2015., fantastični pustolovni, 130 minuta |
|---|
| Režija: Brad Bird |
| Uloge: George Clooney, Hugh Laurie, Britt Robertson, Raffey Cassidy, Tim McGraw, Kathryn Hahn, Keegan-Michael Key,Thomas Robinson |
Jedna od glavnih boljki današnjeg Holivuda je činjenica da čak i kad studijske glavešine odluče riskirati i uložiti novac u nove, originalne filmske koncepte, ljudi i dalje hrle gledati nastavke, remakeove, rebootove i slično. Iako je angažiranje dvostrukog Oscarovca “s originalnim (doduše animiranim) idejama”, Brada Birda („Incredibles“ i „Ratatouille“) za Disney djelovalo kao sigurna oklada u vraćanje budžeta od 190 milijuna dolara, a ako bude sreće i početak nove franšize, slučaj „Sutrozemlja: Novog svijeta“ samo će produbiti problem, jer je film u prvom tjednu prikazivanja prošao slabo do osrednje i kod publike i kod kritike.
Gledajući „Sutrozemlju“, to i nije neko iznenađenje, jer nažalost, gotovo ništa u ovom filmu ne funkcionira. Dramaturgija „Sutrozemlje“ bi se mogla opisati kao sat i pedeset minuta ekspozicije, pet minuta monologa u kojem Hugh Laurie objašnjava kojeg smo vraga dotad gledali, profesor Baltazar trenutak u kojem glavna junakinja shvati kako spasiti svijet i deset minuta akcije da bi se banalna ideja sprovela u djelo. Gluma nije ništa kvalitetnija. 25-godišnja Britt Robertson se u najboljoj maniri Beverly Hills 90210-a pretvara da je srednjoškolka prezentirajući još veću lepezu amaterskog kreveljenja nego u seriji „Under The Dome“ gdje smo je prvi put zapamtili (po lošoj glumi), a George Clooney kojeg u filmu ima zapravo relativno malo je na autopilotu br.2 („mrzovoljni šarmer Clooney“, za razliku od „vrckavog šarmera Clooneya“). Tu je i nekolicina iritantne dječadi koja djeluju kao da su ispali iz reklame za deterdžent.
A o čemu se u „Sutrozemlji“ zapravo radi? To zapravo nije lako precizno dešifrirati. Recimo da tinejdžerka Casey (Britt Robertson), kćer inženjera koji radi u NASA-i biva regrutirana od strane neobične djevojčice Athene (Raffey Cassidy) da bi uz pomoć razočaranog inženjera Franka Walkera (Clooney) spasila svijet koji se nalazi u paralelnoj dimenziji. On je nekakva znanstveno-zabavna utopija, zove se Sutrozemlja i u velikim je problemima, a o njegovoj sudbini ovisi i budućnost Zemlje.
Glavna premisa filma je da je svijet u banani zato jer su ljudi (i mediji) fokusirani na negativno. No, onda čudi činjenica da se film velikom većinom svog trajanja također fokusira na borbu sa zlikovcima koji sprečavaju Caseyin odlazak u „Sutrozemlju“, a ne na svijetlu budućnost koju paralelna tj. moguća stvarnost nudi. Dapače, nije baš sasvim jasno što ljudi u toj Sutrozemlji rade, ni zašto su tamo stvari pošle po zlu (Clooney je izumio „nešto“ što je sve pokvarilo, ovaj recenzent bar nije do kraja filma shvatio kako se to dogodilo), a niti što hoće njegov vladar, guverner Nix (Hugh Laurie). Nije baš sasvim jasno ni za koju publiku bi ovaj film trebao biti. S jedne strane likovi se ponašaju vrlo dječje, s druge znanstvene postavke su na razini kompliciranosti „Interstellara“. Pokušaja humora pak malo ima, malo ne. Specijalni efekti su prilično impresivni, iako je ideja raspolavljanja Eiffelovog tornja kako bi iz njega izašla raketa prilično bedasta.
Sve to utopljeno je u ocean patetike o spašavanju zabludjelog svijeta, a film završava (nije spoiler, jer da bi se nešto spojlalo trebalo bi vas biti briga za to što će se dogoditi) s pozivom na revoluciju koja će se dogoditi kroz pozitivno razmišljanje i razvijanje mašte.
Hm…proglasite nas negativnima, ali nekako više vjerujemo u revoluciju koju propovijeda jedna druga distopija s aktualnog kino repertoara – s puškom u jednoj ruci i volanom u drugoj. (4/10)
Foto/video: Walt Disney Pictures
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
