Ritam ludila / Whiplash, SAD, 2014., drama, 107 minuta |
---|
Režija: Damien Chazelle |
Uloge: Miles Teller, J.K. Simmons, Paul Reiser, Melissa Benoist, Austin Stowell, Nate Lang |
Boxoffice analitičari već su primijetili da je „Whiplash“, hrvatski „Ritam ludila“, jedan od filmova s najmanjom zaradom ikad nominiranim za Oscara u kategoriji najboljeg filma. Gledanost je nešto narasla nakon objavljenih nominacija, no status blockbustera neće dosegnuti čak i da osvoji svih pet kipića za koje je nominiran. Iz ove perspektive postaje jasnije zašto redatelj Damien Chazelle nikako nije uspijevao skupiti lovu za film pa se poslužio zaobilaznim putem: snimio je istoimeni kratki igrani film s kojim je trijumfirao na Sundanceu i tako osigurao financiranje njegove dugometražne inačice. S kojom je sljedeće godine ponovno pobijedio na Sundanceu.
No, ništa od toga nije i neće mu otvoriti put do široke publike koja slabo mari za muke mladog jazz muzičara, čak i kad ga piarovci maštovito krste jazz verzijom „Full Metal Jacketa“. Odnos između studenta bubnjeva Andrewa (Miles Teller) i njegova mentora Terencea Fletchera (J.K. Simmons) brutalnošću povremeno doista podsjeća na patnje guštera iz Kubrickova posljednjeg remek-djela, no tu sličnosti ipak prestaju, a ako vam je do usporedbi onda bi lako mogli posegnuti i za „Crnim labudom“ u kojem je umjetničko postignuće također u bliskoj korelaciji s količinom prolivene krvi i znoja.
Andrew je istinski jazz zaljubljenik, ali istovremeno i ambiciozan mladi glazbenik koji pomisli kako je cijeli svijet njegov kad ga cijenjeni proferor Fletcher uvrsti u svoj školski bend, no njegova kalvarija ovdje zapravo tek počinje. Fletcher je nekonvencionalni mentor koji vjeruje da je učenike potrebno gurnuti do samog ruba kako bi u sebi pronašli motivaciju i istinsko nadahnuće, no sudeći prema priči o jednom bivšem studentu, događa mu se da u tome i pretjera. Vrijeđanja, provokacije pa čak i fizičko zlostavljanje dio su njegova svakodnevnog pedagoškog standarda, a tko god ne uspije ispuniti očekivanja dobiva, u boljem slučaju, odgovor „Not my tempo“, a u lošijem porciju uvreda ili izbacivanje iz benda.
Chazellea je na film dijelom inspiriralo vlastito iskustvo sa studija, međutim u izvedbi ne izlazi značajno iz standarda filmova o sado-mazo odnosu mentora i učenika koji služi kao svojevrstan test za one prave umjetnike, dovoljno uporne i umjetnički samosvjesne da uspiju moglo bi se reći podjednako i zahvaljujući i usprkos zlostavljanju kojemu su bili izloženi tijekom kreativnog sazrijevanja. „Whiplash“ tu ne nudi mnogo inovacija, njegovi su najveći aduti vizualna i montažna bravuroznost koja daje naslutiti Chazellove potencijale kad jednom nabasa na nešto složeniji i intrigantniji projekt od ovoga te jako dobre glumačke izvedbe. Miles Teller imao je manje atraktivan, no zapravo zahtjevniji zadatak, njegov je Andrew jedan od onih pomalo pretencioznih i antipatičnih klinaca koji misle da su zbog toga što dobro barataju palicama vredniji od drugih, no mladi glumac uspio je kreirati mnogo ambivalentniji i složeniji lik nego što je to film u cjelini. Show mu, međutim, već samom fizičkom pojavom krade misteriozni ćelavi čovjek u crnom, no ma koliko ga J.K. Simmons nadahnuto odglumio, problem s likom Fletchera jest što gledatelj u njemu ne uspijeva prepoznati onu dubinu i veličinu koja je potrebna ovakvim likovima da bi opravdala njihovu monstruoznost. Bez toga Simmonsov glumački nastup ostaje tek atraktivna glumačka parada kao stvorena za glasače Akademije (koji su mu naravno udijelili nominaciju u kategoriji sporedne muške uloge), no ne i mnogo više od toga.
„Ritam ludila“ je zanimljiv film mladog i talentiranog redatelja, no poput svog glavnog junaka još uvijek pomalo pretencioznog i napornog, koji ne preza čak tri puta ponoviti istu anegdotu o tome kako je Charlie Parker postao Bird tek nakon što ga je bubnjar gađao činelom i zamalo mu odrubio glavu. Pa dobro Damiene, skužili smo da je put do prave umjetnosti popločan krvavim žuljevima, no to se ne odnosi samo na bubnjare, već i na režisere. (NOT MY TEMPO 7/10)
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
Niti desetljeća lutanja kroz filmske pustopoljine nisu otupila njihov smisao za kritičarsku poetsku pravdu, lošu glumu, režijsko blefiranje i montažne konjske glave. Dakako, niti senzibilnost za lijepo. Rek'o je svojedobno Brega kako bi u Mozartu i konj uživao. E pa tako i mi. Uživamo. Ne u Mozartu, nego u vulgarnom humoru i golim sisama. Pa kakve onda veze to ima s Mozartom? Nemamo pojma, ali je usporedba isprva baš puno obećavala.
Jedan (nemilosrdni Runjić) voli Judda Apatowa i Woodyja Allena, a drugi (gad Tomljanović) stare crno-bijele filmove, novog Hanekea, danske serije i ponešto friškog holivudskog mainstreama, što znači da se gotovo ni u čemu ne slažu. Ima li bolje podloge za početak jednog divnog prijateljstva? I jednog bloga.
Pingback: The Greatest Hits of 2015. - Nemilosrdni gadovi
Pingback: Autor „Mamurluka“ na Scorsese tripu - Nemilosrdni gadovi