Obiteljski horor na skijama

• Tweet
• Pin It

Da nekad i terminiranje filma za kino distribuciju može biti prava umjetnost, cinizam i subverzija najbolje se može vidjeti iz primjera švedskog filma „Turist“ kojeg su u kino Europi na program stavili desetak dana uoči znamenitog hrvatskog skijaškog tjedna, kratkog bijega u snježnu idilu s čijih visina, oni koji su ikad probali to dobro znaju, makar zakratko svi ovozemaljski problemi postaju nekako prizemni i nevažni. Za ljude koji snijeg i planine pretpostavljaju suncu i moru, alpski su vrhunci jednak hedonsitički highlight kao i leškarenje na pješćanim plažama egzotičnih otoka, no za razliku od morskih žala, skijaška ikonografija na filmskom platnu nije ni približno toliko izraubana. Jedan od glavnih alata švedskog redatelja Rubena Östlunda leži upravo u poigravanju s uobičajenom gledateljskom percepcijom i(li) osobnim iskustvom skijanja kao onog idiličnog tjedna u godini nepomućenog svakidašnjim banalnim nervozama i trzavicama. To je tjedan u kojemu su članovi obitelji upućeni jedni na druge mnogo više nego tijekom Božića, dijele zajedničke hotelske sobe ili apartmane, zajedno navlače i skidaju pancerice, skijaju, čavrljaju na žičari, u pauzi od spustova griju se kuhanim vinom, razmjenjuju tablete protiv bolova u mišićima, a navečer podgrijavaju sarmu, jedu, partijaju i spavaju. I kako ćete često čuti, vraćaju se kući „punih baterija“.

Takav plan imali su i junaci filma „Turist“, ovogodišnje skandinavske filmske senzacije s vjerojatnom oskarevskom nominacijom, bračni par Ebba (Lisa Loven Kongsli) i Tomas (Johannes Bah Kuhnke) te njihovo dvoje djece Vera i Harry, kad su se uputili u mondeno francusko skijalište Les Arcs. No, kad padne snježno zelje, to i nije uvijek, kako kaže jedan skijaški napjev, razlog za veselje. Tomas je uspješan mladi poslovni čovjek koji ne uspijeva mnogo vremena provoditi s obitelji pa je skijanje onaj tjedan u godini kad bi se trebao posvetiti njima, međutim ipak se ne odvaja od svojeg iPhonea na kojemu kradimice provjerava poruke kad Ebba ne gleda. Ipak, njih četvero čine se kao skladna, zgodna, idealna mlada obitelj ispala iz televizijske reklame, sve do jednog naoko ne toliko dramatičnog incidenta koji će se dogoditi drugog dana skijanja. Tijekom ručka na terasi restorana sve četvero promatraju kako se s planine spušta kontrolirana lavina, no kad im se skoro sasvim približi uplaše se da možda i nije baš posve kontrolirana pa koji tren prije nego što će se survati na njih Tomas uzima svoj iPhone i sunčane naočale te bježi na sigurno, dok Ebbu i djecu zaspe prah lavine koja je ipak skončala tik pred terasom restorana. Kad se bijela prašina slegne, u kadar se vraća i Tomas pa svi zajedno sjedaju za stol nastaviti ručak, tipično skandinavski hladno, baš kao da se ništa nije dogodilo. Međutim, i protagonisti i gledatelji svjesni su kako je ta kontrolirana snježna lavina pokrenula jednu sasvim drugačiju i nekontroliranu lavinu loših vibracija te otvorila Pandorinu kutiju dugo zakamufliranih slabosti i međusobnih nepovjerenja koja se počinju oslobađati kad Ebba poznanicima tijekom večere odluči ispričati svoju verziju priče. I tada, baš kao i u prvoj sljedećoj prilici kad Ebba otvori problem, Tomasov model poricanja nalikuje onom nevjernih muževa uhvaćenih na djelu i njihovoj uobičajenoj obrani: „nije sve onako kako se čini“. Ipak, baš kao i dotični, niti Tomas nije u stanju ponuditi uvjerljivu alternativnu verziju događaja.

Ipak, nije sve to tako jednostavno pa se Östlundova precizna i nemilosrdna vivisekcija braka zaustavlja na raskrinkavanju muške samodovoljnosti, sebičnosti i kukavičluka, za nesreću je ponekad potrebno dvoje. Ebbini pokušaji da raščisti stvari, redovito pred publikom, postupno prerastaju u agresiju koja prijeti totalnim razarenjem da bi na kraju, u donekle zagonetnoj završnici, i sama postala žrtvom gubitka samokontrole.

Ovako prepričan, „Turist“ vjerojatno podsjeća na kakvu švedsku obiteljsku dramu, naravno prvo će na pamet pasti „Prizori iz bračnog života“ Ingmara Bergmana, no štos je u tome što je Östlund zamalo bliži Buňuelu i njegovom apsurdističkom humoru kojim razotkriva diskretni šarm buržoazije nego Bergmanu, po vještom hvatanju podzemnih psiholoških strujanja ispod naoko uredne fasade usporediv je s Ericom Rohmerom, po neumoljivosti kojom svjedoči emocionalnom raspadu likova blizak je Toddu Solondzu, no ipak većim dijelom filma s ekrana emitira toliku količinu nelagode da zapravo najviše vuče na Michaela Hanekea. Fascinantna je redateljska drskost i umijeće s kojim miksa obiteljsku dramu, komediju i horor, s lakoćom se prebacujući iz registra u registar unutar iste scene. Na sličan način kreira i atmosferu unutar koje se zbiva ova bračna kriza: prizori snježne idile u tili se čas pretvaraju u čistu jezu, pri čemu redatelj iznimno mnogo polaže na zvučnu sliku maestralno koristeći bogat repertoar karakterističnih skijaških zvukova, poput udara snježnog topa, škripe žičare, šuma rubnika skija na snijegu ili pak potpune planinske tišine.

Prije nekoliko godina na donekle sličan način se idiličnom skijaškom scenerijom poslužio i švicarski film „Sestra“, no „Turist“ je u tome otišao nekoliko koraka dalje i prometnuo se u jedan od filmskih vrhunaca 2014. godine. (HAJD’MO S PLANINE 9/10)

Foto/video: Magnolia Pictures

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It