Ne tako genijalan film o genijalnom matematičaru
| Genijalni um/ A Beautiful Mind, SAD, 2002., biografska drama, 135 minute |
|---|
| Režija: Ron Howard |
| Uloge: Russell Crowe, Ed Harris, Jennifer Connelly, Christopher Plummer, Paul Bettany, Adam Goldberg, Josh Lucas |
Više je razloga zbog kojih mi je “Genijalni um” bio antipatičan i prije nego što sam ga vidio. Već je iz foršpana, naime, jasno kako je riječ o vrlo kalkuliranom proizvodu namijenjenom glasačima za Oscara koji se doima kao “the best of” Oscarom najčešće nagrađivanih motiva i tema: genijalnost, shizofrenija i fanatična ljubav koja sve to uspješno nadilazi. Iz svega toga je bilo očito kako je “Genijalni um” rezultat silne želje redatelja Rona Howarda za konačnom potvrdom njegove autorske vrijednosti. U jednoj ranoj sekvenci filma glavni junak, genijalni matematičar John Nash, od kolege izgubi u igri go i to ovako komentira: “Ja sam bio prvi na potezu. Sve sam poteze odigrao savršeno. Izgubio sam, znači igra ne valja.” To bi ukratko mogao biti i sažetak karijere Rona Howarda. On je snimio mnogo solidnih filmova, od “Willowa” i “Čahure”, preko “U redakciji novina” i “Apolla 13” pa sve do najnovijih “Ucjene” i “Grincha”, no iako vrlo ambiciozan, nikad nije uspio stvoriti prepoznatljivi osobni stil koji bi privukao kritičare. Stoga, je “Genijalni um” trebao biti onaj the film koji bi od jednog korektnog ali prilično bezličnog redatelja konačno napravio autora s velikim a.
No, najveći problem “Genijalnog uma” ipak je u krajnje drskoj i prizemnoj prilagodbi biografije jednog kontroverznog genija holivudskim standardima. Film je priča inspirirana životom matematičara Johna Nasha koji je još kao student proglašen genijem i u to vrijeme je napisao rad o teoriji igara na sreću za koju je 1994. godine nagrađen Nobelovom nagradom. Nakon studija predavao je na glasovitom sveučilištu MIT, te povremeno surađivao s američkom vladom u obavještajnim poslovima, no u to vrijeme otkriveno je da boluje od shizofrenije te da povremeno ne razlikuje stvarnost od halucinacija. Nakon nekoliko tretmana u bolnici, odbija daljnje liječenje i desetljećima se bori protiv bolesti oslanjajući se na zdravi dio svog razuma.
Film, međutim, prešućuje neke nezgodnije detalje iz Nashovog života, vezu sa siromašnom medicinskom sestrom iz koje se rodio i izvanbračni sin, zatim Nashove homoseksualne afere, i konačno razvod od supruge Alicie. Izvjesna poetska sloboda pri dramatizaciji biografskih priča sasvim je razumljiva i prihvatljiva, no u “Genijalnom umu” je jedna intrigantna i ambivalentna ličnost drsko svedena na diznijevsku mjeru, pa čak i ako zanemarimo estetski i moralni aspekt ovakve prokrustracije, ostaje pitanje kakvog smisla ima pripovjedanje, a još više slušanje i gledanje, istinitih priča za koje znamo da su lažne. To je problem s kojim će se svaki gledatelj morati sam suočiti, no ako ga zanemarite ono što ostaje je iznenađujuće solidan i inteligentan film čiji je najveći uspjeh izbjegavanje glumačkog “Rain Man” sindroma, dakle Russell Crowe koji je, pokušavši uhvatiti one fine emotivne nijanse s kojima se mora nositi genijalni luđak poput Nasha, ovdje mnogo bliži svojoj najboljoj ulozi, onoj iz “Probuđene savjesti”, nego mačističkom “Gladijatoru”. Glumačko otkriće je pak gotovo zaboravljena Jennifer Connelly koja naoko rutinskom ulogom Nashove životne pratilje postaje jak emocionalni centar filma. Ukratko, u žanru filmova za Oscara, odlično urađen posao, i nikoga ne bi trebalo čuditi da “Genijalni um” nakon pobjede nad shizofrenijom savlada i “Gospodara prstenova”. (KAKO OSVOJITI OSCARA FOR DUMMIES 7/10)
Globus, 2002.
Foto/video: Imagine Entertainment
