Carpenter iz našeg sokaka

• Tweet
• Pin It

Za zemlju koja dvadeset godina nakon završetka rata pola Dnevnika i inog informativnog programa još uvijek troši na teme koje su na ovaj ili onaj način vezane uz Domovinski rat, doista je fascinantna ignorancija, indolencija i diletantizam s kojim je isti zabilježen na filmskoj vrpci. Dok su susjedi Bosanci na konto rata pokupili Oscara („Ničija zemlja“), a poraća („Grbavica“) Zlatnog lava u Berlinu, zloglasnog Kusturicu i Zlatnu palmu za „Underground“ nije pristojno niti spominjati, hrvatskom je filmu od rata preostala tek frustracija filmskim remek-nedjelima kakva su „Vrijeme za…“, „Cijena života“ ili „Bogorodica“. Nekoliko zaista dobrih filmova koji su pokušali popraviti imidž hrvatskog ratnog filma, kao što su „Svjedoci“ Vinka Brešana, „Živi i mrtvi“ Kristijana Milića ili „Crnci“ Zvonimira Jurića i Gorana Devića, svakako su dobro došli, no nisu uspjeli prodrijeti do šire publike. Nije ni čudo, jer riječ je o ostvarenjima iz kabanice autorskog filma, kakva je i hrvatska kinematografija u cjelini, dok punokrvni, žanrovski ratni film ovi prostori nisu vidjeli još otkako je Veljko Bulajić objesio kameru o klin. Baš je dotični posljednjih godina nešto fantazirao o velikoj ratnoj epopeji o Vukovaru, no čini se da hrvatska kinematografija nema niti novaca niti volje za nove „Bitke na Neretvi“. Umjesto toga kad smo već prestali čekati prvi pravi domaći ratni film, pojavio se baš takav, i to pod kodnim imenom „Broj 55“.

Film Kristijana Milića, čiji naslov je zapravo adresa jedne kuće u selu Kusonje koja je postala fatalna za 20-ak hrvatskih vojnika 1991. godine, prvo je ljetos rasturio na Pulskom festivalu gdje je uzeo 8 Zlatnih arena, među kojima i one najvažnije za najbolji film, režiju i scenarij, zatim pobijedio i na Vukovar film festivalu, a sada nas baš zanima hoće li trijumfirati i u kinima te tako prekinuti groznu stigmu koja prati domaći ratni film. Teško je odrediti koeficijent, no mislim da stvar nije sasvim bezizgledna što zna svatko tko je gledao ijedan raniji rad Kristijana Milića, primjerice ambiciozan i vizualno dojmljiv film „Živi i mrtvi“, tarantinovski mračni triler „Sigurna soba“ u okviru omnibusa „24 sata“ ili pak poneku epizodu serije „Počivali u miru“ s neskrivenim utjecajima skandinavskog, točnije danskog televizijskog noira. Naime, riječ je o redatelju koji se doima kao da je završio kalifornijski USC na kojemu su se školovali Lucas, Zemeckis i Carpenter, a ne zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti. Naglašenom žanrovskom usmjerenošću Milić je jedinstvena pojava domaćeg filma i logičan prvi pick za prvi iz najavljenog serijala filmova o Domovinskom ratu koji je s nemalim budžetom producirala Hrvatska televizija. Rezultat je ako ne baš impresivan, svakako jako dobar.

Od prvog kadra u kojemu vožnjom kamerom unatrag, od krupnog plana vojnika koji se kroz interijer širi u srednji, a zatim izlaskom iz kuće u razotkrivajući total eksterijera, Milić mijenja paradigmu hrvatskog ratnog filma – iz njega izbacuje politiku i ideologiju, a uvodi akciju. Priča o 20ak hrvatskih vojnika koji početkom rata naivno upadaju u zasjedu u slavnoskom selu Kusonje te se pokušavaju oduprijeti neusporedivo brojnijim i bolje naoružanim postrojbama lokalnih Srba kojima podršku daje JNA ni u jednom trenutku ne koristi ideološku ili nacionalističku retoriku. Umjesto domoljubnog poziranja i moraliziranja, Milić se uzda u klasične obrasce žanrovske naracije i akcije, te umjesto deklarativne podjele na naše i njihove, dobre i loše, Hrvate i Srbe, ustaše i četnike, diferencijaciju radi izborom pripovjedača i narativnom strategijom iz koje je ipak sasvim jasno tko je napadnut, a tko se brani. U našoj ideologijom preopterećenoj kinematografiji to je gotovo nezabilježen postupak, naši filmaši radije na početku jasno kažu bobu bob, a četniku četnik, za svaki slučaj, kako ni posljednjem dokonom branitelju ne bi palo na pamet optužiti ih da izjednačavaju žrtvu i agresora.

Snimljen prema scenariju Ivana Pavličića, „Broj 55“ zapravo je akcijski ratni film koji ništa ne duguje tradiciji jugoslavenskog partizanskog filma, ali zato itekako baštini od žanrovskog američkog filma, mogli bismo spomenuti Waltera Hilla, Sama Peckinpaha ili pak Ridleyja Scotta, no usporedba koju je gotovo nemoguće ne povući jest ona s „Napadom na policijsku stanicu“ Johna Carpentera. S obzirom da je riječ o istinitom događaju, Milić je odlučio preuzeti Carpenterovu šprancu i dramaturgiju sukoba, ali i njegov tretman negativaca koji su posve neindividualizirani, svedeni gotovo na prirodnu nepogodu ili pak iskonsko zlo. Ono nema lica ni identiteta, ono je vani, u mraku, i vreba na glavne junake čim pomole glavu, ono je dato i kao takvo redatelja zapravo i ne zanima, fokus njegova interesa stoga su oni koji mu se pokušavaju suprotstaviti, naravno ne iz ideoloških pobuda, već kao i svi vojnici u svakom ratu, kako bi preživjeli. A tu se krije i jedina upadljivija slabost „Broja 55“: iako je iz grupe uspio izdvojiti 4-5 jačih likova, u trenucima kad se događaju prijelomne i sudbonosne odluke, Milić je pomalo brzoplet i gubi fokus s likova te zapravo ključne dramske trenutke filma režijski podigrava, poput odluke da ostanu u kući jer ne mogu ostaviti ranjenike. Ne navijam za patetiku tzv. bitke za ranjenike baš kao ni za novokomponirani domoljubni zanos, ali žličica empatije „Broju 55“ ipak bi dala bogatiji okus.

U svakom drugom pogledu riječ je o filmu koji mijenja ne samo paradigmu, već i standarde domaćeg filma. Kristijan Milić vjerojatno je trenutno jedini hrvatski redatelj koji je u stanju raskadrirati akcijske sekvence da ne zaostaju mnogo za američkom produkcijom, režirati napetu scenu ili kreirati zastrašujući klaustrofobični ugođaj, no ipak nedostatak iskustva u ovakvom tipu produkcije odnosi svoj danak, primjerice u posvemašnjoj prostorno-vremenskoj konfuziji u dijelu filma u kojem opkoljenoj grupi u pomoć dolaze hrvatski specijalci. U Ivanu Pavličiću, inače sinu književnika Pavla Pavličića te Milićevom stalnom suradniku, možda smo dobili scenarista nove generacije, neopeterećenog literarnošću i s dobrim osjećajem za realističan dijalog, dok nas je direktor fotografije Mirko Pivčević već navikao na top razinu, a ovaj se put odlučio za vrlo efektnu ispranu, dokumentarističku teksturu slike koja je istovremeno i realistična i stilizirana, a filmu osigurava autentičan vizualni identitet. Posebno je atraktivna glazbena kulisa Kristijanovog brata Andrije Milića koji je očito jednako uživao u Carpenterovim filmovima kao i u njegovim prepoznatljivim partiturama.

Što se glumačkog zdruga tiče, Milić je najveći posao napravio već u castingu, Goran Bogdan logičan je izbor za lead, a i ostatak ekipe u kojoj su Alan Katić, Marko Cindrić, Marinko Prga i Dražen Mikulić dobro funkcionira, dok kao gostujuća zvijezda nastupa čuveni hrvatski tenk jedinstvene linije i performansi. Ovaj film podsjetio nas je da Domovinski rat nije puka mistifikacija, izvor domoljubnog patosa i dnevnopolitičkog kiča, već istinski dramski rudnik s neiscrpnim bogatstvom tema, motiva, priča, događaja, anegdota i likova pored kojeg su domaći filmaši četvrt stoljeća prolazili kao pored turskog groblja. Ajde, fala HRT-u da ga je netko konačno počeo iskopavati. (HRVATSKA ZDRUŽENA BRAĆA 7/10)

Foto/video: HRT

• Tweet
• Pin It