Strogo kontrolirani ljubitelj vlakova

• Tweet
• Pin It

Životna priča Britanca Erica Lomaxa, vojnog zarobljenika u japanskom logoru tijekom Drugog svjetskog rata, u vrijeme snimanja filma „The Railway Man“ (kod nas dosadno preveden kao „Tragovi prošlosti“) bila je široko poznata, uostalom već je snimljen televizijski film u kojemu ga je glumio John Hurt. S obzirom na potencijal ove zaista zapanjujuće priče očekivalo se kako bi film mogao imati snažan odjek, moguće čak i oskarovske pretenzije, no to se na kraju ipak nije dogodilo.

No, iako informiran o čemu je u filmu riječ, nakon 10ak minuta na tren sam se zapitao da nisam ipak pobrkao dva filma. Naime, uvodni dio doima se kao decentna ljubavna priča o dvoje ljudi kasnih srednjih godina koji se slučajnu susreću u vlaku i, dakako, ne propuštaju priliku da i sami citiraju „Kratki susret“ Davida Leana. Nije zbunjujuć toliko sam sadržaj, već opći ton filma koji ničime ne nagoviješta ono što nas očekuje. Nakon komprimiranog razvoja ljubavne priče – slučajan susret, zaintrigiranost, zaljubljenost, brak – može započeti ona prava priča „The Railway Mana“, mnogo bliža jednom drugom Leanovu filmu, „Mostu na rijeci Kwai“, nego „Kratkom susretu“.

Naime, Eric Lomax (Colin Firth) i njegova nova supruga Patti (Nicole Kidman) stupaju u vezu osamdesetih godina prošlog stoljeća (malo zbunjuje što njegov lik u tom trenutku ima više od 60 godina, dok Firth jest i izgleda desetak godina mlađi), a događaji koji su odredili Lomaxov život te koji će utjecati na njihovu zajedničku budućnost, dogodili su se prije 40 godina. Lomax je tada kao dvadesetogodišnji časnik u britanskoj vojsci u Singapuru pao u japansko zarobljeništvo i bio angažiran na izgradnji željeznice koja će povezati Burmu, one iste na kojoj je radila i družina iz filma „Most na rijeci Kwai“. Lomax je bio dio ekipe zatvorenika koji su tajno sklopili radio stanicu pomoću koje su osluškivali zbivanja na frontovima, a kad su je Japanci pronašli, preuzeo je krivnju na sebe. I tada postaje žrtvom torture koja osim klasičnog premlaćivanja uključuje i zloglasnu simulaciju utapljanja, tzv. waterboarding, metodu koju su mnogo godina kasnije proslavili američki vojnici u zatvoru Guantanamo i drugim sličnim ustanovama.

Nekim čudom je ipak preživio, no traume od tih događaja prate ga cijeli život, stoga mu saznanje da je jedan od njegovih mučitelja još uvijek živ te da radi kao vodič u ratnom muzeju pruža priliku da se zauvijek obračuna s prošlošću. Konkretnije, sve upućuje na to da će se obračunati s dotičnim Takeshijem Nagaseom, no tko god je čuo za Lomaxovu priču zna da ona završava sasvim drugačije, na način koji je za većinu nas običnih ljudi zapravo sasvim nevjerojatan. Na primjer, mnogo nevjerojatniji od događaja iz već spominjanog „Mosta na rijeci Kwai“, ali već slutite poantu, ovaj film ipak nije ispao niti približno toliko atraktivan. Australski redatelj Jonathan Teplitzky („Better Than Sex“) pozivanjem na Davida Leana naprtio si je težak teret na vrat s kojim se ipak nije mogao nositi, uostalom malo je redatelja koji su u stanju istovremeno raditi filmove tako velikim potezima, a istovremeno s minucioznom karakterizacijom i narativnom suptilnošću poput Davida Leana. Ipak, zanemarimo li filmofilske paralele riječ je o konvencionalnom i pomalo staromodnom, ali korektnom filmu koji se isprva muči s ugađanjem odgovarajućeg registra, no kad jednom uhvati ritam pripovijedanja kroz flashbackove stvari ipak sjedaju na svoje mjesto i kako se približava kraju tako postaje sve uzbudljiviji i snažniji.

Lomaxova zaljubljenost u željeznice koja ga na različite, nerijetko i apsurdne, načine prati kroz život podsjetila me na Darija Markovića (kojeg ovim putem pozdravljam ma gdje bio) i njegovu šašavu, ali simpatičnu i gotovo neobjašnjivo točnu kafansku tezu kako nema loših filmova o vlakovima i s vlakovima. Vlakovi doista filmovima udahnjuju mnogo toga, od ritma i kinetike do nostalgije i fatalizma, pa tako spomenti motiv ljubavi prema željeznici i ovome filmu daje ono malo duše. Još malo dodaje i Nicole Kidman koja donosi neku finu emociju, ali ne može učiniti mnogo s likom koji služi tek kao dramska štaka da bi se ispričala jedna sasvim druga priča. Colin Firth je, naravno, imao mnogo više prostora za glumačku izvedbu i ponovno je superioran u svom emocionalnom minimalizmu, snažnoj interpretaciji čovjeka potisnute traume i strogo kontrolirane žudnje za osvetom, no ne mogu se oteti dojmu kako bi neki možda i manje moćni glumci od njega kod gledatelja uspjeli izazvati veću empatiju, što se uostalom djelomično i događa u dijelu filma u kojemu mladog Lomaxa dojmljivo igra Jeremy Irvine („War Horse“).

Uostalom, baš kao i u slučaju Colina Firtha, tako se teško oteti dojmu da je priča Erica Lomaxa, njegovo jezivo iskustvo i divljenja vrijedan humanistički obrat, imala mnogo veći potencijal nego što ga je ovaj film dosegnuo. (RAILWAY MANA GUTA VEĆ DALJINA 6,5/10)

• Tweet
• Pin It