Marvelovi igrači s klupe u šarmantnom galaktičkom vesternu

• Tweet
• Pin It

Godina prije godine blockbustera kada će filmska platna zagušiti valjda svi superheroji i superfranšize kojih se uopće možete sjetiti (od „Ratova zvijezda“, „Mad Maxa“, „Jurskog parka“, novog Jamesa Bonda pa do „Igara gladi“, „Terminatora“ i „Avengersa“) pokazala se idealnom za lansiranje jedne sasvim nove franšize koja pored navedenih ne bi imala nikakve šanse. Ni u Americi mnogi nisu čuli za „Čuvare galaksije“, a izvan nje još i manje, no ovaj Marvelov strip koji u svom novom izdanju izlazi od 2008. godine pokazao se neočekivano zahvalnim predloškom za jednu totalno pulpovsku, ali izuzetno šarmantnu svemirsku operu koju je na kraju zapalo da spasi ljetnu kino sezonu u Americi.

U usporedbi s „Avengersima“, „Čuvari galaksije“ tek su simpatični rezervisti, no zahvaljujući nepretencioznom i zabavnom pristupu redatelja Jamesa Gunna, koji je i sam stigao s klupe za rezerve (najjače reference su mu scenaristički potpisi na igranim filmovima o Scooby-Doo-u otprije desetak godina), pretvorili su se u najugodnije iznenađenje ljetne blockbusterske sezone. Gunn je uspio slabost predloška, a riječ je o nedvojbenom SF šundu, pretvoriti u njegovu najveću prednost pa su „Čuvari galaksije“, inače vjerojatno najskuplji B film u povijesti, s budžetom od 170 milijuna dolara, od svih konkurenata u tom cjenovnom i produkcijskom rangu nedvojbeno film koji najmanje sam sebe shvaća ozbiljno, već upravo nesputano uživa u vlastitoj trivijalnosti, nepretencioznosti i kiču. I taj užitak uspješno prenosi na gledatelje.

Nasljednik Hana Soloa

Glavni je lik Peter Quill (Chris Pratt), galaktički jebivetar koji neodoljivo podsjeća na Hana Soloa, uostalom baš kao što i sam film ne skriva svoje korijene. Quill pod nadimkom Star-Lord lunja galaksijom slušajući na walkmanu miks hitova iz sedamdesetih koje mu je ostavila majka prije nego što je umrla te pokušavajući ušićariti kakvim najamničkim poslićem, kao što je primjerice krađa nekakve željezne mumbo-jumbo kugle za koju će naknadno shvatiti da skriva nevjerojatne moći. Za njom stoga čeznu ne jedan već čak dva iberzlikavca koji jedva čekaju da unište galaksiju ili što im se već nađe pri ruci, odnosno kugli kad je se dočepaju. Hijerarhijski viši od njih je Thanos (nepotpisani Josh Brolin), no u ovoj epizodi Quill i ekipa o kojoj će tek biti riječi morat će se obračunati s njegovim podređenim Ronanom (Lee Pace). Istini za volju, teško je odlučiti koji je od ove dvojice bezvezniji a koji antipatičniji,  no zato su čuvari galaksije ispali mnogo zanimljiviji. Zoe Saldana kao da je karijeru posvetila body paintingu pa nakon nebeski plave iz „Avatara“, ovdje nastupa u bolesno zelenoj i to kao Thanosova kćer Gamora i Quillova desna ruka, tu je i ucviljeni mišićavko Drax (Dave Bautista), te najšarmantniji dio ekipe – rakun Rocket kojemu glas posuđuje Bradley Cooper i njegov partner drvo Groot kojemu je život udahnuo Vin Diesel.

U prvih pola sata nije sasvim jednostavno pohvatati o čemu se tu zapravo radi, pomalo i nerviraju pomopozni i patetični Ronan i Thanos, no kad jednom započne furiozna potjera za kuglom kao školskim primjerom McGuffina, a fabula iz blage konfuzije preraste u generičku priču koja se lako prati film postaje sve urebesniji, baš kao što i likovi koji od početka do kraja rastu, od ponešto bizarnih spodoba skupljenih s koca i konopca do sasvim simpatične ekipe u kojoj osobno ipak glas dajem elokventnom Grootu koji baš sve misli i osjećaje uspijeva izraziti jednom jedinom rečenicom: „Ja sam Groot“. Iako je ideja da se najdrvenijem glumcu Hollywooda Vinu Dieselu povjeri uloga drveta koliko cinična toliko i šarmantna, rezultat je stvarno dojmljiv pa i Dieselu treba odati priznanje.

Trešerski background redatelja – James Gunn je karijeru počeo u produkcijskoj kući Troma Entertainment u kojoj se istakao kao scenarist bizarne eksploatacijske verzije „Romea i Julije“ krcate seksom i nasiljem te preimenovane u „Tromeo & Juliet“ (režirao je Lloyd Kaufman) – posve je očigledan i spasonosan za „Čuvare galaksije“ koji se doimaju kao da su izašli ispod kabanice Rogera Cormana koji, doduše, u cijeloj karijeri nije vidio toliko para koliko je ovdje otišlo samo na make up. Gunn ima dobar osjećaj za ritam, voli svoje likove, dovoljno vješto barata klišejima da ne upada u njih bez ironičnog odmaka, izvrsno koristi goleme atraktivne setove i specijalne efekte, i sve u svemu jako se spretno poigrava registrima pa film u jednom trenutku podjeća na „Ratove zvijezda“, a već u drugom na parodiju istih, „Spaceballs“, no nekim čudom uspijeva ih bezbolno pomiriti u atraktivan galaktički vestern kakav u kinima još nije viđen. No, drago nam je što nije i posljednji, jer nastavak stiže 2017-e.

Kad 4DX trese, lupa, udara

S obzirom da sam, prizanjem, bio pomalo skeptičan prema „Čuvarima galaksije“, zaključio sam kako je ovo dobra prilika za testiranje 4DX kina što već neko vrijeme obećavamo, no dok je film nadmašio očekivanja, 4DX ih nije ispunio. Osim što vas stolac dva sata propisno izdrma, ali ne onako ugodno kao masažna fotelja već nekako bezveze, te zaslijepi bijelim bljeskovima u akcijskim scenama, te uz tek povremeni ugodan osjećaj plutanja odnosno klizanja svemirskim prostranstvima, 4DX se pokazao više kao smetnja praćenju filma, a manje kao efekt za dodatno uživljavanje u njega. Srećom, sama 3D izvedba prilično je atraktivna tako da taj 4DX potez ipak nije bio posve promašen. Tko voli nek izvoli, al ovaj Gad se vraća na 2D. (SVEMIRSKA OPERA ZA 21. STOLJEĆE 7/10)

• Tweet
• Pin It