Na Planetu majmuna Tima Burtona ništa novo

• Tweet
• Pin It

Prepisivanje kao umjetnički koncept nije ni nova ni originalna forma, no s razvojem kompjutorske tehnologije i specijalnih efekata u Hollywoodu je sve popularnija. Čemu se truditi oko novih ideja kad su i stare sasvim dobro ako ih se lijepo ušminka, razmišljaju u Hollywoodu, a da nisu sasvim u krivu svjedoči nekoliko solidnih prepravaka i remakevoa starih filmova i serija. Najnoviji je slučaj “Planet majmuna” koji je kultni holivudski darker Tim Burton napravio kao hommage glasovitom filmu Franklina J. Schaffnera iz 1968. Kao što je poznato, bila je to burna godina, kako u Europi tako i u Americi, i plodno tlo za SF satiru o društvu u kojemu vladajući sloj čine čovjekoliki majmuni, a ljudi su njihovi obespravljeni robovi. Snimljen prema romanu francuskog književnika Pierra Boullea, ovaj je film ubrzo postao moderni SF klasik i polučio četiri nastavka i dvije televizijske serije, no veliko je pitanje koliko je danas uopće relevantna i gledateljima zanimljiva ideja o izokrenutom rasizmu.

Iako Burtonov film sadrži nekoliko novih detalja i manjih sižejnih razlika, osnovni je ton ostao isti pa će percepcija gledatelja ponajviše ovisiti o tome koliko se dobro sjećaju originalnog filma. U ulozi Charltona Hestona ovdje je Mark Wahlberg koji kao član posade nekog svemirskog broda zaglavi na planetu kojim upravljaju čimpanze. Pomoć mu, međutim, pruža senatorova kći Ari, ljupka aktivistica za ljudska prava pa Wahlberg uskoro postaje vođom udruženih i potlačenih ljudskih plemena u borbi protiv majmuna.

Tim Burton se dobro zabavljao izgrađujući što vjerniji negativ robovlasničkog društva, pa tako majmuni raspravljaju o tome imaju li ljudi dušu i jesu li sposobni za kulturu, dok sami poprimaju gotovo sve karakteristike ljudi, no od toga je zabavnija digresija o načinu na koji se ljudi na Zemlji odnose prema majmunima, jer čak ni na Planeti majmuna ljude ne zatvaraju u kaveze i prikazuju ih djeci za zabavu. Na žalost, to je ono najviše što Burtonova “Planeta majmuna” nudi. Neočekivano za takav autorski kalibar, Burton se ovdje predstavio kao ziheraš, odnosno zadovoljio se preslikavanjem i redizajniranjem originala, što je u suradnji s čuvenim majstorom maske Rickom Bakerom, kostimografkinjom Colleen Atwood i izvrsnim snimateljem Philippeom Rousselotom napravio doista dojmljivo, no očito sputan velikim budžetom i, shodno tome, velikim komercijalnim očekivanjima, ostao je zakočen u idejnoj razradi filma.

Čak ni to, međutim, ne može biti opravdanje za posve konfuznu izvedbu ljubavnog trokuta na relaciji Bonham Carter-Wahlberg-Estella Warren, te očajnu karakterizaciju likova, u prvom redu potpuno prozirnog Marka Wahlberga koji nije ni sjena sveameričkom heroju Charltonu Hestonu. Zapravo je većina ljudskih likova jako traljavo zamišljena, a najslabije je prošla prekrasna Estella Warren koja golišava, no od glavnog lika gotovo nezamjećena, trčkara planetom bez izrazitije dramske funkcije. Na kraju, kako i dolikuje, “Planet majmuna” spašavaju sami majmuni, točnije agresivni Tim Roth kao zli general Thad, te umilna Helena Bonham Carter kao princeza Ari. Ne znam da li je stvar u genijalnim Bakerovim maskama ili u samim glumcima, no i Tim i Helena djeluju mnogo ljudskije od Wahlberga i družine pa mi se Burtonova prijetnja majmunarhatom i ne čini tako strašnom kao što bi to autor želio. (TIM BURTON GOES BANANAS 6/10)

Globus, 2001.

• Tweet
• Pin It