Kad lutalica skiće i izaziva krvoproliće

• Tweet
• Pin It

U doba prije interneta, IMDB-a i sličnih pomagala, ponekad je jedina informacija o filmu bio trailer, ako ste ga imali sreću vidjeti, ili pak filmski plakat u izlogu kina, no ukoliko na njemu nije bilo poznatih glumačkih ili redateljskih imena, ni on vam nije bio od koristi pa često nije bilo druge nego kupit’ kartu pa što bude. Gledajući triler “Plava olupina” sjetio sam se kako sam tamo negdje sredinom 80ih, tražeći način kako da ispunim dva sata, zabasao u kino Jadran (danas već odavno bivše kino na uglu Ilice i Frankopanske) na neki krimić bezveznog naslova i s totalnim anonimusom kao režiserom. Ipak, Jadran je već tada bio profiliran kao kino koje prikazuje art filmove ili makar neke kvalitetnije nekomercijalne naslove (tek su kasnije istim smjerom krenuli i kina Studio i Grič) pa sam odlučio riskirati. I dan danas mogu prizvati u sjećanje užitak s kojim sam gledao taj neobično zapleteni, još neobičnije ironičan i krvav triler iz američke vukojebine, toliko me se dojmio da sam na izlasku još jednom otišao do plakata i zapisao ime filma i režisera: “Krvavo prosto” (“Blood Simple”), režiser Joel Coen. Otada sam svaki film dotičnog Coena, i njegovog brata također, dočekivao s posebnom pažnjom, no kad je par godina kasnije naš informatički i informativni mrak obasjala svjetlost interneta, takva su se divna kino iskustva jako prorijedila. Ipak, sjećam se još jednog sličnog iskustva koje se zbilo početkom ovog stoljeća na Filmskom festivalu u Veneciji. Slažući si raspored gledanja filmova, otvorila se praznina koju nisam mogao ispuniti nekom atrakcijom iz glavnog programa pa sam odlučio potrošiti vrijeme na neki potpuno nepoznati film nepoznatog redatelja u sporednom programu. Ali, baš kao što je bio slučaj i s “Blood Simple”, i ovaj sam put po izlasku iz dvorane odlučio osvježiti sjećanje na naslov filma i ime režisera s čvrstom nakanom da ga zapamtim i naglasim u izvještaju. U festivalskom katalogu sam zaokružio: “Memento”, režiser Christopher Nolan.

Uglavnom, te su mi dvije sretne kino uspomene o filmovima koji su se pojavili štono bi se reklo “out of the blue” pale na pamet gledajući “Blue Ruin”, film prikazan u sklopu ovogodišnjeg Fantastic Zagreb festivala, a o kojemu stjecajem okolnosti (i ignoriranja festivalskih press releaseova) dok nije započela uvodna špica nisam znao gotovo ništa. I ne samo što je iskustvo bilo slično gore ispričanima, već su i prve reference koje padnu na pamet gledajući ovaj film baš Coenovi, i upravo “Krvavo prosto”, ali i “Nema zemlje za starce”. Naravno, post festum sam otkrio da se iza rijetko zanimljivog filma krije i podjednako zanimljiva pozadinska priča o redatelju Jeremyju Saulnieru koji nakon tek jednog filma, horor satire “Murder Party” koju nisam imao prilike vidjeti, za život zarađuje kao filmski snimatelj te režirajući korporativne filmove i reklame. Snimanje filma “Blue Ruin” bio je njegov posljednji pokušaj da se, zajedno s najboljim prijateljem, glumcem Maconom Blairom, nametne kao ozbiljan filmaš. Budžet od nekih 450 tisuća dolara zatvorio je lovom izvađenom iz supruginog mirovinskog fonda, minusom na Amex kartici te uz pomoć Kickstartera, crowd-funding platforme na kojoj je uspio skupiti 30 tisuća dolara kojima je platio honorare suradnicima.

Zahvaljujući vlastitom redateljskom i snimateljskom iskustvu te prijateljstvu s Maconom, Saulnier je osmislio film u kojem se koristio skoro isključivo vlastitim resursima, obiteljskom kućom, prijateljevim imanjem i autom te snimio izvrstan indie film osvete u središtu kojeg je dobroćudni bradati lutalica Dwight (igra ga spomenuti Macon Blair). Nakon uvodnih kadrova u kojima pratimo kako Dwight vrši osobnu higijenu, sprema hranu i spava na plaži, slijedi preokret – dobroćudna policajka donosi mu vijest kako je ubojica njegovih roditelja Wade Cleland pušten na slobodu. Ta informacija ima funkciju startnog pištolja i za Dwighta i za sam film: Dwight pali staru plavu limuzinu koja je poslužila za naslov filma i kreće ususret Wadeu, što završava krvoprolićem u wc-u nekog bara, no nije riječ o spoileru budući da smo još uvijek tek u 20-oj minuti filma koji je smješten u nekom zabačenom dijelu Amerike (Virginia) u kojemu su klanovske i obiteljske osvete, čini se, sasvim normalna stvar pa je Dwight svojom osvetom zapravo tek pokrenuo spiralu zločina. Sada mu preostaje zaštiti sestru i njezinu djecu od osvete Clelandovih, a uskoro će shvatiti da to može učiniti na samo jedan način – da ih pobije sve. Tako počinje najneobičniji film osvete koji ste ikad gledali, vrlo bizaran, blago ironičan, povremeno apsurdan, a povremeno topao film o ubojstvu i njegovim posljedicama, ali i, pri kraju filma ćemo shvatiti, o ljubavi i njezinim jednako fatalnim konzekvencama.

Saulnierov film ne krije svoje reference, ponajviše na već spomenute Coenove, ali i na osvetničke pohode Clinta Eastwooda, pri čemu je glavni junak totalna Clintova inverzija, dobroćudan, nespretan i pomalo uplašen običan čovjek toplih očiju s kojim se pak gledatelju ipak nešto lakše identificirati, no iako su uzori očiti rezultat je iznenađujuće originalan, u mnogo čemu iskreniji i autentičniji od matice američkog indie filma kakvima se uobičajeno pune programi Sundance film festivala. Stoga i ne čudi što je Sundance odbio Saulniera koji je već zaključio kako je opet promašio ceo fudbal kad je dobio vijest da mu je film uvršten u jedan od službenih nenatjecateljskih programa u Cannesu gdje je na kraju i nagrađen od kritičara.

Najjači adut filma upravo je u redateljevom maestralnom miksanju posve različitih registara i žanrovskih obrazaca koje filmu daju dozu začudnosti, no ne i afektiranosti, a uz Saulniera za to je najzaslužniji Macon Blair koji filmom prolazi u maniri blaženog idiota. Navodno je redatelj tražeći financijere film opisivao kao svoju verziju “Nema zemlje za starce” s tom razlikom što je glavni lik totalni kreten. Marketinška strategija, kako vidimo, nije uspjela, ali film jest i ako ste ga propustili pogledati na Fantastic Zagrebu, snađite se pa svakako nadoknadite propušteno. (PLAVO JE NAJUBOJITIJA BOJA 8/10)

• Tweet
• Pin It