Kad genijalni um sretne HAL-a rezultat je… Epic Fail!

• Tweet
• Pin It

U najavi „Uzvišenost“ se činila kao sigurna ovogodišnja oklada, stoga se i našla na većini lista filmova koji su se ove godine nestrpljivo očekivali: redateljski debi dugogodišnjeg snimatelja Christophera Nolana, Wallyja Pfistera, pod Nolanovim producentskim skrbništvom, s uvijek intrigantnom temom umjetne inteligencije, s Johnnyjem Deppom u glavnoj ulozi i još nekolicinom odličnih glumaca u drugom redu, konačno i sto milijuna dolara budžeta koji su svjedočili o velikim ambicijama. Kažem, činilo se kao sigurna oklada, međutim, tko god je uložio na „Transcendence“ osiromašio je, a najviše se naravno češu kreditori koji, sada je već posve jasno, neće vratiti uloženo.

U središtu je filma genijalni znanstvenik Will Caster (Johnny Depp) koji kreira moćan superkompjuter imenom PINN, njegova inteligencija nadmašuje cjelokupnu inteligenciju svih ljudi koji su ikad živjeli na zemlji te bi trebao dosegnuti stupanj singulariteta, kako se naziva onaj trenutak kada će umjetna inteligencija nadmašiti ljudsku. To je trenutak koji nas sve podjednako privlači i plaši pa grupa ludita 21-og stoljeća terorističkim akcijama eliminira kako znanstvena postignuća tako i same znanstvenike. U jednom takvom pohodu smrtno je otrovan i sam Caster (nije spoiler budući da se događa u prvih 20ak minuta filma), no prije smrti uz pomoć supruge Evelyn (Rebecca Hall) uspijeva aploudati cijelog sebe u svoj kompjuter, no kad Genijalni um sretne HAL-a rezultat nije baš onako idiličan kao što bismo možda očekivali. Nevjerojatna moć kontrole stvara pohlepu za još većom moći pa mastermind Caster sada u maniri svemogućeg Boga preuređuje svijet po vlastitoj mjeri: poput sina Božjeg učini da slijepi progledaju, a invalidi prohodaju, no zapravo stvara mrežu povezanih zombija koji će mu poslužiti kad za to dođe vrijeme.

Doista, čudesne su mogućnosti koje nudi nanotehnologija i umjetna inteligencija pa stoga još više čudi kako nisu sposobne proizvesti običan hologram zbog čega se Depp cijelo vrijeme prikazuje na kompjuterskim ekranima u 2D tehnici. No, ta je 2D mila majka u odnosu na jednodimenzionalnu tehniku kojom likove tretira scenarij Jacka Paglena. Iako nas režiser tijekom cijelog filma pokušava cimati teškim filozofskim pitanjima npr. je li aploudani Caster pravi Caster ili je njegova digitalizirana verzija ipak poprimila drugačija svojstva, je li digitalizacijom prešao na mračnu stranu, voli li svoju ženu ili je samo zlostavlja, kontroliramo li mi tehnologiju ili ona kontrolira nas i još mnoga druga… zapravo ne uspijeva ni u čemu, a uporni pokušaji da nas uvjeri u prenesnu i doslovnu ljubav do groba ili aplouda glavnih junaka na kraju dosežu zaista karikaturalne razmjere.

U cijeloj toj konceptualno-filozofskoj papazjaniji nije nebitno da je Pfister jedan od posljednjih holivudskih romantičara (uostalom, baš kao i njegov mentor Nolan) koji još uvijek snima na dobroj staroj celuluoidnoj vrpci umjesto na digitaliju, što naravno dosta govori o njegovoj sklonosti prihvaćanju tehnoloških dostignuća. No, zapravo je ideologija najmanji problem Pfisterova filma, mnogo je veći iskazani netalent za fabuliranje što je zapravo karakterističan problem mnogih snimatelja, često i doista velikih, koji su se okušali kao redatelji, a tek su malobrojni poput Nicolasa Roega, Jacka Cardiffa, Zhanga Yimoua i, donekle, Barryja Sonnefelda u tome doista uspjeli. Od velikih tema i impresivnih vizuala (za koje je zaslužan snimatelj Jess Hall) Pfister nije primijetio da scenariju nedostaje ono osnovno: logična priča, uvjerljivo oblikovani likovi i nepatvorena emocija. Rezultat je film koji se može opisati kao čista suprotnost jednom drugom, neusporedivo boljem filmu slične tematike: dok je „Ona“ Spikea Jonzea temi umjetne inteligencije prišla kroz osobnu, emotivnu priču, Pfister ju je pokušao podići na višu razinu, no kad padate s takvih visina ne možete računati na soft landing. Stoga niti duhovita dosjetka jednog kritičara kako je „Transcendence“ zapravo „Her“ for dummes, nije baš sasvim pogođena, bilo bi točnije reći da „Transcendence“ nikada neće postati „Him“.

Uz toliko kompjutera glumci obično ne prolaze najbolje, što je najočitije u slučaju Johnnyja Deppa koji toliko vidljivo šmira da nema te digitalne slike ili kompjuterskog ekrana koji to može zamaskirati. S druge strane Rebecca Hall je kao i uvijek jako lijepa i predana ulozi, ali ovdje baš i nema biti čemu predana, partner joj je digitalni šmirant, a uloga više manje pasivna čak i u dramskim prekretnicama u kojima bi trebala preuzeti stvari u svoje ruke. U bočnim ulogama korektni su Paul Bettany, Cillian Murphy i Kate Mara, čak i kad nevjerojatnom domišljatošću scenarista na supermoderno postrojenje sagrađeno u pet etaža ispod zemlje jurišaju jednim topom i minobacačem koje kao da su maznuli iz Maršalke u Utrinama, no što u ulozi koju bi mogao odigrati doslovno bilo tko radi veliki Morgan Freeman preteško je pitanje čak i za pregenijalni kompjuterski um kakav navodno ima PINN. Ako je išta nedostajalo ovom filmu, onda je to u prvom redu tračak inteligencije, prirodne ili umjetne svejedno, ovako ne prestaje ništa drugo nego.. CTRL+ALT+DEL. (3/10)

• Tweet
• Pin It