Čudesno bezvezan novi Spider-Man

• Tweet
• Pin It

Reboot, remake, sequel spinoff… Na sve smo se to odavno navikli i više uopće nemamo volje buniti se i njurgati, samo daj brate da je dobro, da je zabavno i ležerno, a ako je pritom i iole inteligentno to je samo bonus. A ovaj novi, drugi Spider-Man u obnovljenom (rebootanom) serijalu ni približno nije ništa od toga.

Motivacija bilo kojeg blockbusterskog aspiranta uvijek je naravno lova, i to je sasvim legitimno, no konkretan razlog zbog kojeg su se jedva pet godina nakon ne baš uvjerljive, ali na box officeu dotad najuspješnije Raimieve trojke odlučili krenuti s pričom ispočetka krajnje je prozaičan. Sony (odnosno Columbia Picturesu kako se studio službeno zove) je uhvatila panika nakon što su najprije Sam Raimi a potom i glavni glumac Tobey Maguire odustali od planirane, već napisane četvorke. Morali su djelovati brzo, jer je navodno po ugovoru o licenci s Marvelom trebalo hitno nešto snimiti i izbaciti van da filmska prava na Spider-Mana ne bi otišla Disneyu koji je u međuvremenu, 2009., kupio Marvel. Umjesto da traže novog režisera i pokušaju zadržati Maguirea, odlučili su krenuti ispočetka. Iako mi sve to nije baš mirisalo na dobro, nakon prilično nategnute i pomalo blesave Raimijeve trojke u kojoj mi je i Maguire počeo solidno ići na živce, pomislio sam da možda ipak znaju što rade.

I fakat, izbor režisera s prikladnim, „mrežastim“ prezimenom, Marca Webba, čijim su indie ljubićem „500 dana ljubavi“ očito bili oduševljeni (za razliku od mene na primjer) i casting mladog Engleza Andrewa Garfielda (tada friško sa seta Fincherovog „Social Networka“ gdje je glumio nasamarenog Zuckerbergova partnera Eduarda Saverina i za to bio nagrađen nominacijom za Zlatni Globus za sporednu ulogu) i pogotovo sjajne Emme Stone pokazao se iznenađujuće osvježavajućim. Preklanjski prvi „Čudesni Spider-Man“, kako se franšiza po novome zove, bio je sasvim zgodan, najviše naravno zahvaljujući dvoje mladih zvijezda u glavnim ulogama i nevjerojatnoj kemiji među njima. Nema tu zapravo ništa nevjerojatno jer Stone i Garfield su cura i dečko u stvarnom životu, a jedinica se dosta bavila odnosom njihovih likova.

Posljednjih se godina, naime, uvriježio takav pristup „jedinicama“ potencijalnih franšiza/serijala – puno spike i uvoda u likove i kontekst, a malo akcije. To zna biti riskantno, ali ovdje je upalilo i stvar je izgledala sasvim dobro. No, onda slijedi dvojka koja da bi zadržala publiku i donijela dodatni rast franšizi mora biti u svemu veća, brža i glasnija od jedinice. No, tamo gdje je, primjerice, novi „Kapetan Amerika“ uspio u potpunosti, naš je Čudesni prijatelj bogme dobro polomio zube…

Film počinje nekom uobičajenom Spideyevom akcijom koju rješava lijevom rukom dok juri na maturalnu inauguraciju na koju već debelo kasni. Tamo je njegova Gwen (Stone) u glavnoj ulozi, a vrlo brzo saznajemo da Petera/Spider-mana proganja sjena njenog pokojnog oca (Leary) čija je posljednja želja bila da se Parker kloni njegove kćeri. Stari je murjak strahovao s pravom, pokazat će se. Ta Parkerova neodlučnost ide na živce i Gwen pa oni odmah na početku filma prekidaju vezu. Za to vrijeme, polako se u zaplet uvode budući negativci, koji su tek posebna priča. U spomenutoj prvoj akciji pojavljuje se nekakav ludi Rus, odbjegli zatvorenik kojeg ubitačno iskarikirano igra Paul Giamatti, a kad ga Spidey sredi ne vidimo ga sve do samog finala – njega su valjda ostavili za trojku?.

Tu je zatim smušeni inžinjer iz Oscorpa Max Dillon (ne baš uvjerljivi Jamie Foxx), na kojeg Spidey također slučajno nabasa u istoj toj akciji. Dillona će kasnije gadno protresti struja i pretvoriti ga u nekakvog arhaičnog stripovskog negativca Elektra. Da je ovo npr. 1989. i da nismo vidjeli sve što smo vidjeli u strip ekranizacijama posljednjih frtalj stoljeća, svejedno bi taj Elektro bio sasvim bez veze, a pogotovo strši u svijetu koji je već upoznao takve genijalne negativce kao što su bili Joker, Magnetto, Bane, pa i Loki. Ništa bolji nije ni Harry Osborn (ne baš poznati Dane DeHaan), razmaženi sin vlasnika Oscorpa Normana Osborna (Cooper) i Parkerov frend iz djetinjstva. Taj će pak postati Green Goblin i trebat će izgleda nekoliko nastavaka da ga se riješimo.

Ako je netko slučajno preklani gledajući jedinicu poželio mrvicu manje brbljanja a više akcije, ovdje će moći samo nostalgično uzdahnuti za svim onim zajedničkim scenama Petera i Gwen koje su se ovdje strahovito prorijedile i izgubile dobar dio svog šarma. Jer akcije ima koliko hoćeš, ali je ubitačno derivativna i nenadahnuta – sve samo iživljavanje na budžetu a od ideje ni I. Nekih velikih obrata tu nema, iako je stalno u zraku atmosfera da bi se moglo dogoditi nešto iznenađujuće. Kad se u samom finalu i dogodi nešto neočekivano to onda bude strahovito razočaravajuće. Da mi je deset frendova u čiji filmski ukus i prosudbu vjerujem reklo da je film genijalan a otkrilo taj mali, finalni detalj, nema šanse da bi ikad gledao ovaj film, a lako moguće ni njegove nastavke. Da ne idemo previše u spoilere, nije to nikakav šokantan obrat niti nešto teško za gledati, već samo jedan gromoglasan pucanj producenata samih sebi u noge, odnosno ako mene pitate, u budućnost cijelog serijala. Istina, spomenuti događaj u stripu se dogodio još 1973., no tko kaže da su se morali držati stripa kao pijan plota?

No, nije samo taj finalni obrat presudio filmu – to je bio samo usmrđeni šlag na već ionako pokvarenu tortu. S obzirom da je jedina promjena od jedinice na dvojku scenaristička ekipa, lako je uperiti prstom u krivce – scenaristički trio jedinice Stevea Klovesa („Wonder Boys“ plus sedam Harry Pottera), Jamesa Vanderbilta (Fincherov „Zodiac“) i veterana Alvina Sargenta (koji je dobio Oscara za scenarij Redfordovih „Ordinary People“ još 1980.) zamjenili su akcijski štanceri Alex Kurtzman i Roberto Orci (prva dva „Transformersa“, „Cowboys & Aliens“) i to se itekako vidi u hrpi formulaičnih scenarističkih riješenja, šatro zajebantskim, kao vrckavim dijalozima i traljavom, generičkom zapletu. Kad vam sve to kaže jedan osvjedočeni fan stripovskog blockbustera kojem su i najgori isprdci tog žanra bili sasvim podnošljivi, onda znate koliko je sati… (MREŽASTE TAJCE ZNAČAJNO SU SLABIJE OD OBIČNIH…  4/10)

• Tweet
• Pin It