Ni Bog mu ne bi oprostio

• Tweet
• Pin It

Otkako sam položio prisegu za Nemilosrdnog gada, a ima tome zamalo godinu dana, prilično sam uspješno izbjegavao pisati o filmovima koje mi se iz ovih ili onih razloga nije dalo gledati, nije nužno riječ o lošim filmovima, već uglavnom o naslovima za koje bih unaprijed procijenio da sam, poput Johna McClanea, „too old for this shit“, zbog čega ste nas u komentarima više puta opravdano oprali. Palo je usput i poneko žrtvovanje u korist uže (NG Vanja) i šire zajednice (nebrojeni obožavatelji), no kurs izbjegavanja dosade je, svemu usprkos, zadržan. A onda je u kino Europa došao film „Only God Forgives“ danskog redatelja Nicolasa Windinga Refna koji od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća iznenađujuće uspješno bilda kultni status.

Počeo je mafijaškim narko trilerom „Pusher“ koji je bio zanimljiv kao rijedak primjer punokrvnog žanrovskog filma u autorskoj europskoj kinematografiji. Za nas je bio atraktivan i zbog Zlatka Burića Kiće, osječkog glumca i člana kultne kazališne družine Kugla koji je osamdesetih emigrirao u Dansku i u „Pusheru“ debitirao u jednoj od glavnih uloga, uz Kima Bodniju koji je u međuvremenu postao top zvijezda zahvaljujući seriji „Most“. Burićev glumački angažman vjerojatno je bio dodatni razlog da Refnov drugi film „Bleeder“ završi u konkurenciji jednog od prvih izdanja motovunskog festivala. Moram priznati da ga se vrlo slabo sjećam, ali i to je zapravo prilično pouzdan signal koliko me se dojmio.

Uglavnom, nakon prva dva Refnova filma nisam bio osobito motiviran za nastavke „Pushera“ koji je prerastao u uspješnu europsku franšizu, njegov posljednji film „Drive“ sam propustio i zapravo sam isto planirao učiniti i s „Only God Forgives“, no onda sam pročitao tekst Jurice Pavičića u kojemu je ustvrdio kako je riječ o filmu koji bi mogao promijeniti kinematografiju te da bi ga svaki filmofil morao pogledati. Uf, velike riječi, ali dobro što se mora nije teško, pa neću valjda dozvoliti da revolucija prođe mimo mene. Dakle „God Only Forgives“, odnosno „Samo Bog prašta“.

Iako bi naslov mogao navesti na zaključak kako je riječ o omiljenom filmu novog rektora zagrebačkog Sveučilišta, što se tiče naših novih sveučilišnih, odnosno tradicionalnih biblijskih vrijednosti one ovdje uglavnom ne sežu dalje od dobre starozavjetne osvete. Riječ je zapravo o seriji brutalnih osvetničkih pohoda koja započinje jednim silovanjem i ubojstvom 16-godišnje djevojčice, slijedi odmazda, pa osveta zbog odmazde, pa … ma shvatili ste. Uglavnom, ima tu materijala za pristojan studentski polusatni film s malo psihološkog nijansiranja, ali zato mnogo krvi i suza. Da je scenarij slučajno pao u ruke Tarantinu ovaj bi se izvukao kilometarskim zajebantsko-moralističkim dijalozima o nemilosrdnom bogu i istim takvim gadovima, koreografijama akcijskih scena i, naravno, karakteristično razigranim i prpošnim prikazima torture; da je film recimo završio kod drugog velikog Danca, von Triera, ovaj bi ga rirajtao i snimio morbidnu incestuozno-orgazmičko-metafizičku dramu s mnogo nasilja i seksa u službi najviših spoznaja; a da je dopao štajaznam, recimo Michaelu Hanekeu, ovaj bi ga, dajem ruku u vatru, bacio u smeće. I zapalio.

Naravno, ništa od toga Refn nije učinio već je film realizirao praveći se da snima akcijski krimić, no istovremeno artistički i s visoka namigujući gledatelju, dajući mu na znanje kako su njegove ambicije, dakako, mnogo veće. Naravno, kod pravih umjetnika nema zajebancije pa je Refnov pristup smrtno ozbiljan i pretenciozan kao da je u najmanju ruku riječ o grčkoj tragediji (od koje posuđuje više manje sva opća mjesta tragedija o roditeljima i djeci, Edipov kompleks, seksualne porive i osvetnički drive… ali sve onako zbrda dola, bez nekog dramaturškog reda i smisla – da smo pretenciozni poput redatelja rekli bismo onirički ili makar spomenuli tok svijesti, ali nismo), a bogme su po istom principu koncipirane i glumačke izvedbe. Problem je tek što ih ne gledamo iz posljednjeg reda amfiteatra u Epidauru već iz sedmog reda kina Europa čije veliko platno ne može sakriti prazne i ukočene glumačke izraze koji čak ne odaju sadrže li u sebi i parodijske elemente ili doista uloge odrađuju jednako seriozno kao i režiser. Koji je, kako bi mu dao na težini, film ofarbao u teške crveno-crne (eros-tanatos) i crveno-plave (ženski-muški princip) tonove, likove lišio emocija (otuđenje i dehumanizacija), zamalo odustao od dijaloga (nemogućnost komunikacije), priču masimalno reducirao, a pripovjedanje toliko usporio da između pojedinih replika stignete otići na wc, što je postupak koji toplo preporučujem poduzeti, jer čak i ako vam nije sila sigurno će vam olakšati praćenje filma. Kako replika u filmu ima cca sedam, uz šest posjeta spomenutom mjestu, ova eksploatacijska arty farty afektacija proletjet će vam k’o od šale.

Eto, žao mi je što meni nitko nije dao tako dobar savjet pa sam između replika i značajnih pogleda Ryana Goslinga i Kristin Scott Thomas imao napretek vremena za razmišljanje o tome kako svi mi imamo stvari koje naprosto ne razumijemo. Tako mi je, primjerice, NG Runjić rekao kako on nikako ne može skužiti zašto je Neil Young dobar (još jedna od tri stvari oko koje se slažemo), dok sam ja posljednji put bio ovako zbunjen nad nečijom reputacijom još tamo početkom devedesetih kad su kolege kritičari nizali hvalospjeve Halu Hartleyu i njegovom „Simple Men“. No, tako je to, valja prihvatiti svoja ograničenja i eto ipak neočekivanog benefita od sat i pol neviđene filmske dosade i iritacije. Sad kad bolje razmislim shvaćam da ako „Samo Bog prašta“ doista donosi neku filmsku revoluciju vrlo rado ću je propustiti. (KAKO KAŽE NAŠ MOTO: BOG PRAŠTA, NEMILOSRDNI GADOVI NE 1/10)

• Tweet
• Pin It